Mandoseljani su generacijama poznati kao uspješni lovci. Kao dijete sam, igrajući se ispod stola, obično prisluškivao što pričaju odrasli, te bih tako neupadljivo ponekada čuo priče o bijesnim vukovima, o lukavim lisicama ili o jakim medvjedima. Zečevi bi se slabo spominjali, ali je i njih bilo. Možda zahvaljujući tim pričama, možda nekom skrivenom lovačkom nagonu, možda pak zbog davno položenog lovačkog ispita u svrhu zadržavanja očeve puške sam i ja, unatoč promijenjenim životnim okolnostima, ostao ili postao lovac. No, to za priču nije od velike važnosti.
U mjestu gdje živimo nema vukova, nema ni medvjeda, a i Mandoseljana je jako malo. Bolje rečeno, ja sam jedini originalni, pošto moja djeca Mandino Selo poznaju više iz mojih priča nego iz vlastitog iskustva. No, pošto sam lovac tako svakoga jutra, dok djeca još spavaju, idem u lov. Umjesto puške ponesem novčanik, umjesto u Vran idem u pekaru udaljenu dobrih dvadeset metara od našeg stana.
Jutros su djeca dulje nego obično ostala u krevetu pošto je nedjelja, a ja sam se u sedam sati i trideset minuta, neobrijan, nepočešljan i slabo umiven uputio u pustolovinu, riskirajući sve, samo s jednim ciljem pred očima – da prije nego što djeca ustanu doručak bude na stolu. Pred pekarom je čekalo već pet drugih lovaca, miješanih, bilo je i žena koje su zahvaljujući emancipaciji u modernom društvu već odavno prodrle u područja zadnjih muških bastiona. Pošto pekara službeno otvara u osam, praktično u dvije minute nakon osam sati, a ne volim se baš gurati, otišao sam u već otvoreni kafić, pročitao izvještaje s jučerašnjih utakmica, rekao konobarici da danas izgleda još bolje nego jučer, popio kavu i nadajući se da je se gužva razišla, ponovo se uputio u pravcu pekare.
Gužva nije bila manja, dapače, u redu je stajalo, raspodijeljeno u dvije kolone otprilike desetak izgladnjelih i velikim dijelom bolje od mene umivenih lovaca i lovkinja. Stao sam u desni red, iza dvoje mladih ljudi, pretpostavljajući da oni neće trebati dugo jer su izgledali zaljubljeno, pa sam zaključio da im je prehrana tek sporedna zabava. Prodavačica je bila napeta, njena kolegica je vadila svježe zemičke iz vruće peći i slagala ih u drvene regale, pa je ona sama morala posluživati klijente, izdavati račune, pozdravljati njoj strane ljude i glumiti da je dobro raspoložena. Dok su u redu ljudi su obično nestrpljivi i nervozno gledaju prema onima ispred sebe ljuteći se pravedničkim bijesom da sve tako dugo traje, kad sami počnu naručivati ili plaćati, onda zaborave da ima i drugih lovaca iza njih koji željno čekaju da se isti što prije izgube. Na taj način dolazi do koncentracije napetosti, a ponekada i do erupcije pravednosti.
Kratko nakon mene u pekaru je ušlo dvoje djece, brat i sestra u dobi od sedam-osam godina. Oni su stali u lijevu kolonu. Dok smo tako čekali, iza njih je ušla jedna korpulentna plavuša čija boja kose je prošlog tjedna bila smeđa, a poznata mi je s ulice jer uvijek glasno priča i tuži se na nekoga, vjerojatno na muža ili na državu.
Nakon nekoliko minuta je par ispred mene naručio dva kolača, brzo su ih dobili, ali su trebali malo dulje za plaćanje jer nisu imali dovoljno sitnog novca, pa su na kraju isti dobili nazad, a platili su velikom zelenom novčanicom, koju je pak, sasvim na kraju živaca, prodavačica morala razbiti u sitnije, plavkaste i crvenkaste banknote. Ja sam se nervozno vrtio i pazio da me djeca lijevo od mene ne prevare i ne prošvercaju se, jer znam kakva su djeca. Nije to više kao ranije, danas djeca ne obraćaju pažnju na starije, nego je sve naopako. Čim je prodavačica zaljubljenom paru ispred mene vratila kusur naručio sam dva kolača od jagoda, dvije zemičke i jedan kruh za ručak. Prodavačica je znala da sam ja na redu, možda joj se i neobrijan sigurno sviđam, pa nije ni pitala tko je sljedeći.
Ali je korpulentna plavuša, krupnih ruku i moćnog glasa, čuvši da ja naručujem pretpostavljala kako sam na uštrb male dječice progurao svoju volju, prekršio nepisane zakone kulturnog općenja, vidjela je i detaljno razgledala moju mandoseljsku, neumivenu glavurdu, čula je moj mandoseljski naglasak, sjetila se svoga pijanoga i neumivenoga muža koji je vjerojatno još mamurno jutro provodio u krevetu čekajući da ona donese ulov kući, te je cijeli svoj nataloženi bijes, mržnju, pravednost i osvetu prema svemu muškome, balkanskome i mandoseljskome, skupila u jednu jedinu rečenicu, okrenula se prema meni i glasno, da je čuje cijeli lokal, konstatirala:
„Ovo je nemoguće! Vi niste na redu, mi živimo u Austriji!“.
Na moju sreću je mala djevojčica bila sasvim budna, a ni karakterom nije bila kao ja u njenom uzrastu, pa nije lagala, te je glomaznoj teti rekla:
„Striček je na redu, on je došao prije nas!“.
Plavuša se nije dala smiriti, ja sam za nju, unatoč pravno gledano besprijekornom ponašanju potvrđenom od strane djeteta u čiju obranu je ona digla svoj glas, ostao primjer primitivnog, mandoseljskog lovca koji ni prema djeci nema obzira. Jedino što me raduje u cijeloj nezgodnoj situaciji je moja nada da ta korpulentna lovkinja nije prijateljica moje bivše supruge. Ako se varam onda mi ne gine gadan trač.
A ja sam samo u lov išao. Iduće nedjelje ću probuditi djecu pa nek’ se oni guraju.
Blago Vukadin