NIŠTARIJINI ZAPISI: Kosac iz Mandina Sela

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

U našem selu su zemljoradnja i stočarstvo bili glavni izvor prihoda i osnova za život sve do u zadnjih nekoliko desetljeća, do modernizacije koja je dolaskom struje u selo, odlaskom gastarbajtera iz sela i školovanjem djece po raznim selima i gradovima došla do nas. Naše polje je plodno i široko, ima tu mjesta i za krave, i za ovce, i za konje i čobane, a ima i dovoljno hrane za sve njih. Travu je pak u ljeto valjalo kositi, skupljati je u naviljke i u plastove i spremati u pojate da bi životinje za vrijeme zime imale dovoljno sijena.

Iz tog razloga su Mandoseljani uglavnom dobri kosci. Čak sam i ja jedne godine pokosio barem cijelu desetinu naše najbolje livade Granice, ali su me odjednom zaboljela leđa pa nisam uspio u onom što sam pod svaku cijenu htio. Netko drugi, mislim da je to bio Jure Jokulov kojemu je se sviđala naša Marija, je bez predaha dovršio posao kojeg sam ja znojeći se započeo i tako konačno onemogućio da od mene postane krupni, jaki i žilavi Mandoseljanin i kosac. Odmah nakon košenja su moji bolovi u leđima nestali nekamo, kao da ih nikada nije bilo. Čudno! Možda bih to svoje otkriće mogao patentirati i prodati ga kakvom lječilištu za grdne pare?

Ali na svu sreću našeg sela bilo je kod nas i ljudi koji su malo bolje od mene mahali kosom i slagali travu u otkose većom brzinom, pa je ona padala kao pokošena. Daleko najbolji kosac, ne samo u našem selu nego u cijelom duvanjskom kraju, bio je i ostao Marko Marković zvani Mašun.

Mašun je oduvijek izgledao isto, samo mu je u zadnje vrijeme kosa posijedila, ali su njegova figura, njegov govor i njegov način košenja ostali onakvi kakvi su bili prije trideset godina, kad je on postao proslavljeni, najbolji kosac. Mašun nije posebno visok, možda je čak koji centimetar niži od mene, ali je toliko širok da je raspon njegovih ramena skoro isti kao njegov uzrast. Uvijek je on mogao pojesti kao troje druge čeljadi, a njegova mater koju smo mi zvali Mlada Rakićakova, je pred drugim ljudima nastojala ublažiti njegov apetit, pa je znala reći:

„Ne jide moj Marko tako puno. Šta je to? Ništa! Danas je za ručak pojio samo šesnest ušćipaka.“

Ali od ništa ne dolazi ništa, a od puno može ponekada ispasti jako puno, pa je tako Mašun cijelu energiju koju bi dobio od ušćipaka trošio na teške poslove, prije svega na kosidbu. Jedina mana mu je bila da nije znao dobro naoštriti kosu, a nikako poklepati njeno sječivo, no tu mu je veliku ispomoć pružao Dragan Marković, čovjek koji je ipak od ničega znao napraviti nešto, a klepanje kose mu je bila omiljena djelatnost. Ako Dragan nije imao vremena onda bi Mašunovu kosu na obradu preuzeo drugi stručnjak, jedan stariji čovjek iz Bilanovića čijeg točnog imena se ne mogu sjetiti.

Ponekada bi Dragan taj zahtjevni posao obavljao ispred stare Kalčine kuće, bolje rečeno na blagoj padini između te kamene ljepotice i široke murve. Zabio bi čelični nakovanj u zemlju, prilegao na travu, položio kosu na glavu nakovnja i najprije je, pod odsjajem sunčevih zraka koje su dopirale kroz grane murve, dugo vremena razgledao sa svih strana, pažljivo i detaljno kao što savjesni kirurzi prije početka operacije razgledaju sve sitnice na uspavanom pacijentu koje bi mogle biti od važnosti. Na Mašuna je znao kukati:

„Nema ‘vakog kosca nadaleko, ali niko ne uništi kosu k’o on. On kosi i krtičnjake i kamenje na putu i travu, sve što se nađe isprid njega.“

Onda bi Dragan počeo čekićem polako ispravljati neravnine i izbočine po sredini i po svim krajevima kose, jakim i sporim udarcima, obično popraćenim kakvom sočnom psovkom. Nakon toga bi prelazio na oštricu, cijeli komšiluk je odzvanjao od ravnomjernih, brzih i blagih udaraca, a po završetku klepanja bi ustao, nakvasio kosu, uzeo brus i naoštrio je prije nego bi, po isteku minimalno dva sata, cijelu opremu predao Mašunu govoreći:

„Evo je Mašune, opet je k’o nova!“

Svakoga ljeta su se na Kupreškom polju, na kojem je trava još zelenija i gušća nego kod nas, na ravnim livadama koje se zovu Strljanice i koje leže u blizini sela Rilića, održavali Dani kosidbe. Livade su se oduvijek tako zvale, kosci su oduvijek tamo kosili, a pobjednici manifestacije bi obično bili Kuprešaci. Neki kažu da je podrijetlo neobičnog imena poznate livade u riječi strijeljati i da ima veze s mnogim bitkama koje su se zbog strateškog položaja visoravni na prelazu od Bosne prema Hercegovini i Dalmaciji u svakom ratu tamo vodile, neki pak tvrde da ime potječe od riječi trljati, ali o tom se ne radi u ovoj priči.

Jednog dana je netko, možda je to bio baš Dragan Marković ili netko od Bilanovića, nagovorio Mašuna da se prijavi na takmičenje. Oni koji su znali da on dobro kosi a slabo oštri, su ga nastojali odgovoriti od nauma ali je u njemu proradio sportski duh, pa je mjesecima prije svoga velikog nastupa kosio sve livade po selu, moguće i našu Granicu na kojoj od tog vremena ima puno manje kamenja. Dobro istreniran, motiviran od čela do nožnih pristiju, s novom kosom koju mu je Dragan pripremio, Mašun je u pratnji mnogobrojnih navijača i stručnog štaba krenuo do Kupreškog polja, do Strljanice.

Tamo je dakle jednog nedjeljnog prijepodneva tisućudevetstoosamdesettreće ili osamdesetčetvrte godine u mjesecu srpnju konačno došlo vrijeme kad je Mašun i cijelom svijetu, i sebi, a najviše svojoj izabranici Sibilini, koju je ili malo ranije ili malo kasnije oženio i s kojom ima četvero djece, mogao pokazati što se sve u njemu skriva. Njegov glavni protivnik, višekratni slavljenik i u svoju pobjedu sigurni, samouvjereni natjecatelj, bio je jedan krupni i plećati momčina iz Kupresa, iz nekog tamošnjeg sela. Lagano je se zagrijavao, kao kakav nogometaš Barcelone prije duela s nekom momčadi iz treće lige, razgledao je pritom uglavnom cure koje su mu se divile, a njegovi konkurenti ga nisu baš puno zanimali.

Mašun je šutio, pio vodu iz staklene boce, pokoji put pogledao u Sibilinu i nevoljko slušao savjete koje su mu davali stručnjaci iz njegova štaba, drugi Mandoseljani koji su teoretski bolje od njega znali na što mora paziti.

A onda je krenuo dvoboj, tako bi ga se moralo nazvati iako je osim Mašuna i Kuprešaka tamo bilo još puno drugih, dobrih i jakih kosaca željnih slave, pošto su njih dvojica od samog početka krenuli velikom brzinom i ostale takmičare već na prvoj trećini dugačke distance ostavili po nekoliko metara iza sebe. Mašun je velikim zamasima slagao otkose, Kuprešak je na početku vodio, ali ga je na kraju snaga izdala, pa je Mašun prvi prošao kroz cilj.

No to još nije značilo da je pobjeda njegova, jer je valjalo ocijeniti kvalitetu urađenog posla – širinu otkosa, visinu na kojoj je trava odsječena i urednost košenja. Nadležna komisijia je krenula od Kuprešakove linije. Sve je bilo jako lijepo odrađeno, ništa nije preskakao, širina otkosa je bila pozamašna, a visina na kojoj je kosio iznosila je po skoro cijeloj dužini između dva i tri centimetra.

Onda je na red došlo Mašunovo košenje. Bio je jako nervozan i uzmemiren, pa ga je prilikom ocjene i razgovora s članovima komisije uglavnom zastupao netko drugi iz sela, čini mi se da je to bio Stanko Banov. Komisija je ostala zapanjena, jer ne samo da je Mašun bio najbrži, nego je njegov otkos bio najširi, kosio je na istoj visini kao kupreški div, a nigdje nije preskočio nijedan snop, jedino ja na kraju, već iza cilja, ostala netaknuta samo jedna „sikavica“. Od te godine, pa sve do pred kraj osamdesetih, dok se nisu pojavili neki novi, mlađi kosci, Mašun je redovito pobjeđivao na Strljanici.

Godinu dana kasnije sam služio vojsku i čuvao stražu u skladištu municije u Oštarijama pored Ogulina. Bila je nedjelja poslijepodne, moj prijatelj Predrag i ja izležavali smo se u velikoj sobi s televizorom i čekali da dođe smjena za stražu, da nas vrate u civilizaciju pa da nakon dva duga tjedna konačno vidimo kakvo žensko stvorenje, barem one dvije starije konobarice u jednom ofucanom kafiću u blizini kasarne, kad je Predrag odjednom zagalamio:

„Eno, govore o tvom selu na televiziji!“

Ja sam najprije pomislio da me zeza, jer je se on uvijek hvalio svojim Kragujevcem, a ja sam uzvraćao da je Mandino Selo ljepše od svih gradova, pa tako i od te njegove palanke, ali sam ipak krajičkom oka pogledao prema ekranu i prepoznao Mašuna u bijeloj košulji i kićenoj opremi, s kosom koju je Dragan dobro poklepao pa je sijala pred kamerama, dok su se Mašunovi brci smijali od jednoga do drugoga kraja a on reporterima objašnjavao gdje leži Mandino Selo i odakle mu takva snaga i izdržljivost. Nakon njegova nastupa na televiziji Mašuna dugo nisam viđao, tek slučajno ako bismo obojica bili u isto vrijeme u selu.

Kratko nakon završetka rata smo krajem ljeta u našoj župi u Austriji organizirali odmor za djecu iz Drvara čiji su roditelji, uglavnom očevi, bili poginuli u Srednjoj Bosni, a djeca su u tom gradiću išla u školu i živjela tamo kao izbjeglice. Kad su nakon odmora djeca otputovala nazad, natovarili smo stvari koje su za njih kupljene i skupljene, ali pošto su Austrijanci bili jako velikodušni nije sve moglo stati u prtljažnike njihova dva autobusa, pa smo smišljali kako sve te bilježnice, šestare, olovke, cipele i druge stvari dopremiti do Drvara.

Sjetio sam se Mašuna, negdje sam čuo da je on u to vrijeme svakog vikenda organizirao autobus iz Beča do Tomislavgrada i na taj način, pored posla kojeg je tijekom tjedna obavljao po bauštelama, dodatno zarađivao. Našao sam nekako njegov broj, i još prije nego sam mu konkretno rekao o čemu se radi, on je odgovorio:

„Nema problema, ima mista koliko ‘oćeš kad je za dicu. I rutu ćemo prominit da dica ne čekaju na stvari, brzo će škola počet, a ni ja nisam odavno vozio priko Drvara.“

Petkom uvečer je nekoliko župljana u tri ili četiri auta odvezlo velike kutije do Beča, do Mašunova autobusa. Ja osobno nisam tamo bio, ali mi je jedan susjed po povratku kući pričao zadivljeno:

„Ono nisam još vidio. Ne samo da je sve strpao u autobus, nego je sve i sam natovario. Mi smo se mučili s kutijama, jednu po jednu, a on je, kad nas je čuo kako teško dišemo, preuzeo kutije od nas i nosio ih tri po tri, od auta do autobusa. Jesu li u tvom selu svi tako jaki?“

„Jesu“, rekao sam „naravno. To je od duvanjskog zraka i od ušćipaka. I ja sam takav, samo nisam mogao poći s vama jer su me malo prije polaska leđa zaboljela.“

Susjed me je detaljno promatrao i odmjeravao, nakon toga se malo začudio i na kraju odmahnuo glavom. Nisam mu ja kriv kad mi ne vjeruje. A vidio je Mašuna i zna kakvi su Mandoseljani.

 

Blago Vukadin