Pored prezimena i imena kojeg svatko od nas cijeloga života sa sobom nosa da bi ga kojekakvi službenici, porezne uprave i vojni registri mogli razlučivati od drugih crnokosih, plavookih, visokih i niskih, mirnih i glasnih ljudi, u Mandinu Selu je ranije skoro svatko dobivao barem po jedan nadimak. Osim nadimka je kod nas bio i ostao običaj da se uz prezime dodaje i neslužbeni naziv šire obitelji ili rodbine, koji pak drugim Mandoseljanima kazuje puno o kući boravka, vjerojatnoj naravi i pravu na vlasništvo njiva, livada i pojata.
Ta dodatna imena mijenjaju se svakih nekoliko generacija, a daju se na osnovu nekog člana obitelji koji je upadljiviji, glasniji, jači, pametniji ili bogatiji od drugih. Tako jedne Šarce iz Ivića dijela Mandina Sela mi zovemo Jakičićima – po Jakici, starijem od dvojice braće. Vukadine iz Markovića dijela smo po njihovoj babi Džankuši prekrstili u Džankušiće, a našu Vukadina lozu drugi označavaju kao Joskanoviće – jer je stric naših roditelja bio Joskan, brat našega stvarnoga dida Tome. Toma je bio mirniji, u svakom slučaju neupadljiviji od Joskana čijim imenom se svi mi dodatno zovemo, iako nismo njegovi nego Tomini potomci – Joskan naime nije imao vlastite djece.
Sličan način nastanka lokalnog obiteljskog dodatka prezimenu bio je i kod Šaraca u istočnom dijelu sela. Mi sve njih zovemo Kažmirovićima, po njihovom stricu Kažimiru, iako su oni potomci Marka Šarca. U ovoj mandoseljskoj priči riječ je o toj drevnoj familiji i njenim članovima.
Loza navedenih Šaraca potječe od najstarijeg mandoseljskog prezimena Ivić, a u župnim registrima navedeno je da je u zimu 1892. godine Ante Ivić-Šarac iz Mandina Sela, sin Petra i Mare, oženio svoju djevojku Ružu Ćurčić. Godinu dana kasnije rođeno je njihovo prvo dijete Ilija Ivić, zatim je slijedila Manda Šarac, pa Stipan Šarac-Ivić, nakon njega Slavka Šarac (umrla godinu dana nakon rođenja), a poslije Slavke Petar Ivić-Šarac (i on je umro kratko nakon dolaska na ovaj svijet). 1905. godine rođen je Petar Ivić, a 1907. slijedila je kao sedmo dijete svojih roditelja njegova sestra Joza Šarac-Ivić. Od svih do sada navedenih osoba nikoga nisam poznavao.
14. travnja 1909. rođen je Kažimir Šarac, a 28. ožujka 1913. njegov mlađi brat Marko.
Upadljivo je prilikom čitanja unosa u matičnim knjigama da je kod braće i sestara nekada uneseno jedno, nekada drugo, a nekada obadva prezimena. Iz iskustva vlastite rodbine znam da takav način registriranja novih zemljana u to doba nije bio nimalo neobičan – rođenje djeteta bi prijavio netko od rodbine, a ovisno o tomu kako je kurir prenosio informacije davano je i službeno prezime djetetu. Tako npr. braća i sestre moje majke imaju nekoliko različitih prezimena – jedni se zovu Karačić, drugi Šoljić, treći Karačić-Šoljić, a najmlađi od njih, daidža Jozo, ispao je sasvim naopako pa mu u putovnici piše Šoljo.
Obadvojica braće Šaraca su se kao mladi oženili. Kažimir je sebi izabrano Lucu Milić, djevojku iz Srđana, koja je umrla 1979. godine, a kao što napomenuh njih dvoje nisu imali djece. Marko je se ženio dva puta – njegova prva supruga bila je Jela Stanić s Luga (umrla 1941.) s kojom je se vjenčao 1937. godine (1938. rođena Ruža, umrla 1983.), da bi nakon Jeline smrti u porodu (kratko nakon poroda umro i sin Stipan) i po završetku rata Marko oženio Ivu Ćosić s Buhova s kojom je imao četvoro djece.
Kažimir i Marko živjeli su cijeloga svoga života u istoj kući, u velikoj kamenoj zgradi na gornjoj strani seoskog puta između dvora Bože Majića – Ćote i doma Joze Sesera – Jokula. Staru kuću je Markov sin Jozo preuredio za sebe i svoju Anđu, njegov brat Ante je na donjoj strani puta napravio novi obiteljski dom u kojem je do Božića 2020. živio s drugom vrijednom Kažmirovića nevjestom Ružom. Jozo je umro u travnju 1996. godine, njegova Anđa je uz pomoć djevera i jetrve odgojila svoju djecu, Kažimira i Marka – krštenih imenima njihovih djedova – i Ivu koja nosi bakino ime. Ante i Ruža dobili su tri sina, Stipana zvanog Stipica, Iliju i Ivicu.
Antine i Jozine sestre Ljuba i Anđa udale su se i dobile ukupno devetoro djece – Ljuba petoro, Anđa jedno manje – ali ih neću po imenima nabrajati da se čitatelji na zabune i ne pomiješaju čeljad kao što se meni zna dogoditi. Jedino se mora naglasiti da u Šarčevim kućama ima dovoljno podmlatka najnovije generacije koji je osigurao opstanak tog starog mandoseljskog prezimena i za vrijeme koje slijedi nakon nas.
Pored Kažimirove stare kuće nalazi se veliki vrt u kojem uglavnom raste kupus, ali ima tamo i salate, i mladoga luka. Dok sam bio dijete i prolazio u pravcu Džankušića kuća – u Kažmirovića nije bilo djece moje generacije – rado bih ponekada nešto ubrao, takoreći ukrao da me nitko ne vidi, ali se nisam usuđivao i to ne stoga jer sam bio dobar, nego jer sam se plašio ćuke. Kažimirovi su naime uvijek imali glasnog i krupnog psa koji je vjerojatno prepoznavao moje nečasne namjere, pa je se javljao čim bih promakao ispod Ćotine magaze. Tiho bih se provukao pored tada kamenog zida i ne bih se usudio ni glavu podići, a kamoli iščupati nešto iz „vrtla“.
Tradicija Kažimirova ćuke i Joskanovića dice nastavila je se izgleda i u novom tisućljeću, pa je tako Mijo Tomislavov padao u paniku čim bi čuo lavež velikoga, žućkastog psa – glasni i duboki glas iz Medina grla. I moj sinčina je u starosti od dvije godine sklopio prijateljstvo s Medom koji ga je jedne neprilike na našoj Granici povalio na stražnjicu, te da nije bilo hrabrih curica koje su drekom i vriskom ćuku zatjerale preko zida tko zna kako bi to upoznavanje završilo po prepune pelene moga nasljednika – pas je vjerojatno nešto namirisao pa je htio doznati o čemu se radi.
Osim Mede i njegova prethodnika je u Kažimirovim stajama uvijek bilo ovaca, krava, a tamo je boravio i jedan veliki, jaki rasplodni bik, koji je godinama dobivao posjete zaljubljenih mandoseljskih Dragulja, Goluba i Šarulja i svoj posao savjesno, strastveno i uspješno obavljao. Ne znam kako mu je bilo ime, a spomenut ću ga još jednom pri kraju pa ga – uz prihvaćanje opravdanih protesta – u ovoj priči proglašavam Dragonjom.
Pokojni Kažimir je u cijelom duvanjskom kraju zahvaljujući svome znanju, iskustvu i sabranosti uživao ugled pouzdanog i razboritog čovjeka – mislim da je nekoliko godina nakon rata bio i seoski odbornik i zastupao Mandoseljane pred novoformiranom vlasti koja pak našim roditeljima iz opće poznatih razloga nije bila baš pretjerano naklonjena.
Osim toga Kažimir je radio i kao seoski veterinar – bez obzira na to o kakvoj bolesti životinja, o ranama, ili o ugrizima zmije je se radilo, on je znao kako treba stoku hraniti, kojom mašću je mazati, koju travu joj dati i što joj zabranjivati da bi se životinja oporavila. Kad izučeni veterinari ne bi znali što da urade poslali bi zabrinute vlasnike životinja u Mandino Selo, kod Kažimira, a nije se rijetko događalo da njegove trave, skupljene po polju i po gredi, naprave čudo i pokažu se djelotvornijima od raznih penicilina i andola.
Marko je bio tihi radnik, neupadljiviji od svoga starijeg brata, ali isto tako marljiv. Uvijek je nosio neki alat u rukama – ili grablje, ili lopatu, ili motiku – i nešto popravljao, kopao, čistio i čuvao. Posebno je čuvao šljive na stablima koja su nikla baš na mrginju između naše Granice i Kažimirove Podvornice. Marko je odrastao u doba kad su te šljive značile hranu u gladnim godinama, a našoj generaciji one su služile samo za razbijanje dosade prilikom pentranja po drveću i probanja zrelih ili još zelenih plodova koje bismo često bacali na zemlju. To naše rasipanje Marku se nije uopće dopadalo, pa je on i naše i njihove šljive – bilo je teško razlučiti koja stabla su nikla na jednoj, a koja na drugoj strani mrginja pa smo se orijentirali prema granama – čuvao od nas. Kad bi primijetio da je se netko kradomice popeo na drvo uzeo bi on dugačke grablje u ruke i zaputio se prema dječurliji, prijeteći iz daleka:
„Čekajte tu! Ako vas ja grabljama dohvatim nikada više nećete lomit grane ni bacat šljive!“
Budući da je Marko inače uvijek bio miran i tih, djeca bi se videći ga ljutitoga još više uplašila nego kad bi na njih zagalamio netko drugi, pa bi se glavom bez obzira razbježala na sve strane. Oni spretniji poput Ante Baćkušina bi usput strpali pokoju šljivu u džepove, a oni guzlatiji poput mene gledali bi da u žurbi ne padnu sa stabla i poput šljiva ne završe na Kažimirovoj livadi.
Marko i Kažimir već dugi niz godina su na onom svijetu, stasala je i treća nova generacija nakon njih dvojice, ali je puno toga ostalo kao i njihovo doba.
Vrt je još uvijek na istom mjestu, tamo još uvijek rastu kupus, salata i mladi luk, jedino zidić nije sada kameni nego betonski. U štali pred kojom je Dragonja dočekivao svoje ljubavnice nema više stoke – čak je moderno doba i rijetkim seoskim Draguljama i Šaruljama ukinulo razonodu i uživanje pa umjesto Dragonjina ljubavnog zova one slušaju riku veterinara koji nekim njima stranim jezikom galami nešto prije nego ih ubode velikom, steriliziranom injekcijom.
Ali se zato ispred štale, na mjestu na kojem bi mandoseljske krave bile uzicom vezivane, nalazi sada košarkaško igralište. Tamo je Jakiša Šćetin, nesuđeni partner Dražena Petrovića, davao prve tečajeve u pogađanju trica Kažimirovim i Markovim nasljednicima i drugoj djeci iz sela visokoj barem metar i osamdeset pet centimetara, dakle velikoj većini Mandoseljana.
I stabla šljive stoje još uvijek iznad zida na mrginju. Njihovi plodovi sada uglavnom opadaju sami na zemlju. Nema Marka da ih čuva od dječurlije, a ni mlađariji onako sitne i neugledne nisu nimalo zanimljive, pa tako rastu, zriju i opadaju od proljeća do jeseni. Kad navratim u selo uzmem ponekada nekoliko njih, potrpam ih u džepove i računam da ću ih pojesti poslije ručka, a onda dođem u kuću i primijetim na stolu jabuke i kruške kupljene na pijaci pa zaboravim Markove šljive. Na taj način i njihov izazov postaje relativan, a spoznaja da je našoj generaciji ipak puno lakše nego ranijima kristalno jasna.
Tako vrijeme prolazi, sjećanja ostaju, poneko se i zapiše, a većinu njih nosimo negdje u duši, pa kad prođemo jednim dijelom sela sjetimo se ljudi koji su nekada tu živjeli, nekih zgoda i nezgoda i prepoznamo na trenutak da smo još uvijek djeca, iako nas mali klinci iz Kažmirovića kuća smatraju bakama i djedovima – kao što smo mi nekada gledali na sada pokojnu braću Kažimira i Marka.
Blago Vukadin