Piše: Blago Vukadin
Za šišanje dječje kose, brijanje muških brada i razne nove trendove frizerske umjetnosti u svakom dijelu Mandina Sela bio je ranije odgovoran po jedan stariji čovjek, a u nas je tu važnu obvezu uglavnom izvršavao pokojni Ivan Seserov.
Da mlađi muškarci nisu morali u Njemačku iz koje su se rijetko vraćali dok je dječja kosa neprestano rasla, onda bi vjerojatno naš stric Mijo i njegove škare češće dovodili curice u plač zbog izgubljene kose, kao svoju kćer Ljubicu u ljeto sedamdeset i neke.
Nakon šaputavog otkrivanja ženske čeljadi da su se u mojoj bujnoj frizuri pojavile gnjide i pokoja uš, stric je uzeo škare i mašinu za brijanje Braun, moja mati i Mijina žena, strina Kovačuša ščepale su guste češljeve u ruke i poredale djecu ispod murve. Jedno po jedno polagali smo znojne glave na njihove pregače, a one nas nakon detaljne kontrole ili puštale da se dalje igramo ili prosljeđivale do stolice kraj koje je Mijo nestrpljivo čekao da nekomu obrije svaku dlaku.
Ante, Ljubica i ja smo nakon detaljne obrade izgledali kao novopristigli robijaši, obrijanih glava, bijelih tjemena i bez ijedne dlake iznad klempavih ušiju. Anti i meni je gorka sudbina bila dobrodošao izgovor za davanje glasnih čvoka jedan drugome, dok je Ljubica bolno jecajući pobjegla u kuću. Trebalo je puno mjeseci da joj izraste nova, duga kosa i da opet može praviti pletenice.
Kasnije su sličnu sudbinu doživjeli mnogi drugi, ali odgovorni izvršitelj u pravilu nije bio Mijo – on je po Münchenu gipsao tuđe kuće i garaže – nego Ivan Seserov, sjedokosi i uvijek prema djeci nasmijani komšija i „frizer“.
Nije Ivan poznavao baš sve modne trendove, ponekada bi i sulufi ostali odrezani, ali su njegove škare bile oštre. Ako dijete nije previše vrtjelo glavom tamo-amo, onda bi i ono bilo zadovoljno svojim izgledom.
Kod mene bi frizura obična ispala „k’o ispod ćase“, iako bi me Ivan pravovremeno upozorio da mirujem, navodeći iznadprosječnu kvadraturu obrađivane površine kao argument. Uglavnom sam osobno bio kriv jer bi mi glava klonula baš u onom trenutku u kojem bi Ivan započeo rezanje jednog dijela guste vune.
Osim što je bio frizer Ivan je pomagao i prilikom klanja krmadi, rezanja peka, soljenja pršuta, pravljenja lopte od mjehura i sličnih radnji za koje je uvijek trebalo po nekoliko odraslih muškaraca, a njih je zbog gastarbajterske sudbine često nedostajalo u selu.
Ivana bi u našim kućama uvijek dočekala kava i loza, a kad bi ga zapao red na čuvanje krava onda bi me mati poslala s njim da mu se na taj način odužimo. Ivanovi i Pokrajčušini sinovi Frano i Vinko bili su odrasli i radili u Njemačkoj, unuci ili maleni ili još nerođeni, a čuvati krave bez djeteta starijoj čeljadi bilo je nemoguće.
Rod Sesera – ili kako su u drugoj varijati zovu Sesara – se između dva svjetska rata, kad je u Hercegovini vladala velika suša i glad doselio na široko Duvanjsko polje iz Kočerina i smjestio se u Mandinu Selu.
Stari David Seser, ili netko od njegova roda, se je za vrijeme gladi u Hercegovini zaputio na daleki put, u Ameriku. Dospijevši u nekakav grad, a htijući dalje do mjesta u kojem je čekao traženi posao, taj kasniji Mandoseljanin iz Kočerina sjeo je u odjel vlaka skupa s nekoliko drugih zemljaka. Kad više nisu imali o čemu pričati, uzeo je novine koje je netko ostavio u kupeu.
O govorenju engleskog jezika nije bilo ni govora, a o čitanju bilo kakvih slova još manje, no David je ipak radoznalo počeo listati i razgledati stranice, držeći novine naglavačke i praveći se da sve razumije.
Kad ga je netko od suputnika upozorio na neobičan način čitanja novina, snalažljivi momak mu je odgovorio:
„Lako je čitat k‘o što svak čita, naoposum. Ali ajde ti probaj vako k’o ja, naopako.“
Humorističku crtu svoga pretka od svih Sesera najviše je naslijedio Mirijan Šimunov, koji unatoč lijepom broju godina uživa praviti male smicalice i prevariti bilo koga. Kad smo prije pet godina pravili zajedničku fotografiju nakon nogometnog turnira, poredali smo se jedni ispred drugih, manji naprijed, viši otraga. Dok su žene namještale frizure a dječurlija se gurala da bude na prominentnom mjestu, Mirijan je počeo objašnjavati:
„Kad za nekoliko godina zasjednem sa svojim unucima pričat ću im o vama svima i govorit im ovo je pokojni ovaj, ovo je pokojni onaj.“
Ivan, moj frizer, nije poput njegovih rođaka znao praviti smijuriju, ali se je smijao djeci i volio ih. Kao što rekoh ja sam s njim često čobanovao jer on Marinka nikada nije htio povesti sa sobom govoreći mami da ja bolje slušam, a meni nije smetalo provesti s njim dan na Ljubuši i trčati za kravama.
Ivan bi se pobrinuo da bude dovoljno hrane i soka, pa bismo nas dvojica oko podne zasjeli pored nekog kamena, otvorili zobnicu i počeli objedovati. Slaninu nisam baš obožavao, no on bi uvijek ponio kekse, mesne nareske i paštete, a kada bih sve navedeno potamanio, onda bih se ipak prebacio i na luk i slaninu.
Ivan mi je objašnjavao da kod kuće slanina ne prija kao u planini, a ja bih mu vjerovao uživajući u svakom zalogaju.
Jedne prilike je okrenula gadna kiša, proljetni pljusak, krave su postale nemirne, a ja sam se plašio grmljavine. Ivan me je ostavio u nekom zaklonu, pokrio me biljcem da ne pokisnem, a on se rastrčao za životinjama da ih skupi. Kad je kiša konačno prestala bio je mokar od glave do pete, kapa koju je uvijek nosio na sijedoj glavi izgubila je svoj oblik, te sam mu predložio da se zaputimo ranije kući, ali mi plan nije upalio.
Ivan me je poslao da svrnem krave koje su uživale žvačući mokru travu, on je kapu, džemper i kaput raširio na velikoj stijeni da se suše i uvečer smo po planu, kratko nakon zalaska sunca, suhi stigli u selo.
U međuvremenu – prošlo je puno, puno godina od moga i Ivanova zajedničkog čobanovanja na Ljubuši – Ivan i Pokrajčuša postali su višestruki djed i baba, njihova unučad su već odrasla, Vinko i Frano su u mirovini, a njih dvoje su se preselili u nebeske krajeve, visoko iznad Ljubuše, tamo gdje ćemo svi jednoga dana otići, bez obzira na to kakvu frizuru imali, znali čitati ili ne, čuvali krave ili skupljali milijune.
Iza nas će zauvijek ostati tek ono kakvi smo bili.
Ako budemo vedri i veseli onda će nas se možda neko tek rođeno dijete jednom sjetiti i povratiti nas među žive, kao što se ja sjetih našega frizera, pokojnog Ivana Seserova.