Nekadašnje cure su se davno poudale, izrodile djecu, napravile i počistile kuće i već neko vrijeme su bake, svekrve ili punice. O momcima ne treba ni govoriti, oni su velikom većinom ostarili. Ali kako je sve to počelo? Je li prije ove generacije današnje mladeži bilo ičega? Je li se išta događalo prije facebooka i mobilnih telefona?
Jedan od mogućih odgovora glasi da je kokoš bila prije jajeta, a drugi da je sve počelo u Beginoj pojati u Mandinu Selu, prije puno, puno dana i noćiju.
Priča počinje ovako: U jedno davno vrijeme bio je jedan Mandoseljanin Bego. Imena mu se ne mogu sjetiti, po njemu ga nitko nije ni zvao jer inače ne bi bio Bego, ali je ono vjerojatno glasilo Bože, dok je njegovo prezime bilo staro mandoseljsko, Marković. Imao je kuću na vrhu sela, odmah ispod grede, iznad drugih Markovića kuća i pored Joskanovića brista. Begina žena je u to doba već bila umrla, oni su mnogobrojnu djecu odgojili, skoro svi su imali već svoje obitelji, unučad su polako rasla, jedni u Mostaru, drugi u Lipi, treći u Čepinu, četvrti u Njemačkoj. Jedino je Ivić, zvani Begović, bio neoženjen. Ali ni to nije dugo potrajalo. No, malo sam ubrzao, polako.
Dakle, Ivić je bio još mali momčić, dečkić rekli bi sada, gurao je loptu po cijeli dan bolje od svih u selu i imao je jednu neobičnu karakteristiku – navijao je za Velež iz Mostara. Uskoro je, zahvaljujući tomu da mu nitko nije mogao oduzeti loptu, dobio nekoliko sljedbenika. Odjednom su Milan Seserov, Marinko Ćokanov, Branko Banov i Jura Rezin postali navijači Veleža. Ja i Ante Baćkušin smo ostali Dinamovci. Ja možda zato što sam bio tvrdoglav i zato što sam slabije igrao od ovih prilivoda, Ante zato jer nije volio da ga netko izmlati. Kad je među nama dvojicom jednom izbio razgovor o tomu hoćemo li ostati u Bajićevu taboru, znači i dalje navijati za Dinamo, ili ćemo postati obožavatelj “Rođenih” i prijeći na Ivićevu stranu Ante je se sjetio da bi u tom slučaju morali i promijeniti slova na Mijinoj magazi. Tamo je netko davno napisao “Ž.D.” (živio Dinamo), koje bi po njemu onda morali promijeniti u “Ž.V.” (živio Velež).
“Šta misliš da nas neko ufati kako šaramo po zidu. Obojica bi dobili od onog ko nas tamo zateče, a ja bi na kraju i kod kuće fasovo”, rekao je Ante uvjerljivo, pa nam više nije ni padalo na pamet da mijenjamo boje kluba.
Mi smo međutim još bili mali i nije nas nitko ništa pitao. A osim nas „dičurlije“ bila je u selu i generacija već stasalih cura i momaka koje nije zanimala lopta, nego neke druge stvari. Kafića nije bilo nigdje, roditelji su bili strogi, susjedi radoznali, a mladež je se htjela zabavljati. Ali gdje? Kako? Dokle? Posebno nezgodno bilo je curama, jer bi momci „imali pravo“ otići iz sela, na silo ili čak u disko u Vedašić, dok bi one morale čekati kod kuće hoće li doći kakav princ iz bajke kojih je, kao što je poznato, uvijek bilo jako malo. Ili barem onaj prijatelj jednoga rođaka kojega je prošle godine vidjela za Srce Isusovo i koji se raspitivao gdje joj je kuća.
Derneci u duvanjskom kraju su bili nekoliko puta godišnje, i to samo ljeti, pa ako bi u isto vrijeme pala kosidba, vršidba ili kopanje kumpira, sve bi bilo uzalud, valjalo je čekati do idućega ljeta i nadati se da nikoga neće u nezgodno vrijeme zaboljeti zub, da mater neće rodit još jednog neplaniranog brata ili sestru i da će starija čeljad na vrijeme otići kućama i neće gledati tko s kim šeta. Tijekom jeseni i zime, kad su noći duge i kad roditelji mladima i sebi dosađuju dugim „prodikama“ se skoro ništa nije događalo.
Zato je Bego imao veliki poludrveni i poluplastični radio i gramofon s ugrađenim zvučnicima. Prije nedjeljne mise, rana bi počinjala u devet sati, u našem kraju sela bi se začula glasna muzika. Svirali su bećarci i gange, a spikeri na radiju su nas vodili kroz emisiju „Selo veselo“. Bego je svojom omiljenom zabavom budio i zdrave i bolesne, i ljute i radosne, i posvađane i pomirene. Poslije podne smo svi ispod murve preko njegova radija pratili nogometno prvenstvo u emisiji „Sport i glazba“.
U to vrijeme su Mandoseljani polako postajali moderni, većina muškaraca je radila u Njemačkoj, marke su polako ali sigurno pristizale, životni standard većine obitelji je rastao, isključivo od zemlje je malo tko živio, pa je sve manje obrađenih njiva, krava, ovaca i sijena bilo u selu i ispod njega, a sve više staja, štala i pojata su ostajale prazne.
I Begina pojata, napravljena točno u najoštrijoj krivini u centru sela, na samoj granici između Markovića i Majića kuća, malo sakrivena kamenim zidićem u visini glave nas desetogodišnjaka, je u to doba stajala prazna. A Bego je, kao što napomenuh, imao veliki gramofon, bio je veseo i volio je zabavu i glasnu muziku, koje je tada bilo napretek. Derali su se narodnjaci, svirali su bećarci, Bijelo dugme je izdalo prvu longplejku s pjesmom „Jesi l’ mala ljubila do sada“, Prljava industrija je tutnjala ispod kože, Davorin Popović i Indexi su bili na vrhuncu karijere. Tu i tamo bi se čula i koja „stranjska“ pjesma.
Tako ili tako nekako je Bego jedne jeseni ili zime odlučio spojiti zabavno s korisnim i u svojoj bivšoj pojati je otvorio disko. Prvi disko u Mandinu selu i jedan od prvih u duvanjskom kraju. Preuredio je vrata, tamo gdje je bila reza montirao je novi ćilit, zemljani pod u pojati su utabali momci iz sela da cure sa svojim štiklama ne bi zapele prilikom plesa, netko je nabavio pojačala, vjerojatno Vinko Šarčev jer je on bio glavni tehničar, gramofonske ploče je donosio svatko iz svoje kuće, zidić je omladinu štitio od radoznalih pogleda i onda je sve krenulo svojim tokom.
Svakog vikenda bi se cure sređivale, dolazili su momci iz daleka, čak iz Bukovice i Mrkodola. Oni mandoseljski bi ponekada, ako su imali auto, otišli do konkurencije u Vedašić, ali bi se uskoro vratili, jer nigdje nije bilo zabavno kao u Beginoj pojati. Meni je bilo zabranjeno približiti se tamo, da ne bih smetao „mlađariji“, ali sam pomno pratio i prisluškivao o čemu se pričalo sljedećeg dana. Bego bi nedjeljom podnosio izvještaj materama i ćaćama s kim i koliko dugo su cure ostajale, pohvalio bi ih da su bile dobre, napomenuo da nije bilo nereda ni tuče i nadodao bi da ih sljedeće subote opet treba pustiti da se isplešu. Ne mislim ni da je na sve pazio, niti da bi ispričao sve što je vidio, ali to su nebitne sitnice.
Ostale su gole činjenice, a one glase – nijedne godine se iz Mandina Sela nije udalo toliko cura u daleka sela na raznim krajevima polja kao u vrijeme preuređene Begine pojate. Time je se ne samo on ponosio. Njegova diskoteka je trajala nekoliko sezona, dvije-tri godine, kasnije su se pojavile druge lokacije u kojima su se vrtjele druge ili iste ploče. I Begin Ivić je se oženio uz neki drugi gramofon, a o nama mlađima da i ne govorimo. Ali takve diskoteke kao Begine pojate nije bilo i vjerojatno više nikada neće biti u Mandinu Selu.
Blago Vukadin