Tekst: Blago Vukadin
Ante Baćkušina, moga stričevića – sina pokojnog strica Stipe – i prijatelja iz djetinjstva i škole, često se sjetim. Skupa smo skoro svakoga dana trčali po našim bristima, branili naš tajni logor od uljeza i neprijatelja, sekirali matere, krali ćaćama cigarete i analizarili seoske curice.
Sreli smo se nakon dugo vremena ljetos, na jednom sprovodu, pa smo za vrijeme ručka zasjeli u gostionici za isti stol prisjećajući se davnih vremena i nastojeći zadiviti naše radoznale slušatelje.
Ante je hrvatski branitelj od prvoga do zadnjega dana rata, pa nam je pričao o svom iskustvu kako je za vrijeme kratkoga predaha od slanja s jedne na drugu bojišnicu stigao u Austriju u namjeri da zaradi nešto novca kako bi uspio završiti početne radove na njihovoj obiteljskoj kući u nekom selu istočno od zagrebačke Dubrave.
Nakon tjedan dana mu je u Alpama gadno dodijalo jer nije nikoga razumio. Prijevremeno se vratio u svoju jedinicu i zaputio se u pravcu Like, pa Slavonije i odatle do krševite Dinare, gdje je sudjelovao u oslobađanju okupiranih teritorija.
U međuvremenu je rat završio. Ante i njegova Mara skupa s njihovom već odraslom djecom otvorili su firmu za brzu dostavu još brže hrane. I dalje u slobodno vrijeme miješaju beton i zidaju kuću, jer im zarada nije baš previsoka, ali nekako napreduju. Mara je malo boležljiva, Ante je izgubio kosu i dva-tri zuba, no ne daju se.
Prije nekoliko dana opet sam ga sreo. U snu.
S Antom sam po stoti put završio u našim bristima, u onom dijelu šumarka prepunog gdje je se nalazio naš skriveni logor. Ante je u snu opet ratovao, iako smo obadvojica bili djeca.
Sakrili smo se od Marinka i Tomislava, poput pravih Indijanaca prikrili tragove opalim lišćem i puzeći ispod grmlja dovukli se do nikomu drugome osim nama i našim saveznicima poznate lokacije natkrivene gustim šibljem.
Po dolasku u tajno sklonište – nakon provjere da nas ne čuju nečije radoznale uši koje bi tajnost planirane operacije mogle povjeriti materama – saopćio mi je da moramo napraviti splav na mlazni pogon koji nam treba da bismo se prebacili preko velikog jezera na mali otok.
Rekao mi je da se sakrijem i pričekam dok se on vrati, jer je najprije trebao otići do naše zapovjednice Filomene provjeriti koliki i od kakva materijala mora biti naš splav.
Vratio je se brzo i rekao mi šapćući:
„Filomena je naredila da još danas moramo biti gotovi i da splav pravimo od šipaka bambusa.“
„Kako ćemo od bambusa kad on ne raste u našim bristima?“ – upitao sam ga.
„Raste, raste, samo ga ti još nisi vidio. Tamo gdje su Marinko i Tomislav jednom započeli logor kojeg smo im im srušili, raste puno bambusa. To su one zelene, dugačke šipke. Moramo nožem odsijeći pedeset i šest isto dugačkih i jednako debelih komada, a ako ih ne bude dovoljno onda i kraće šipke, po dvije umjesto jedne, i povezati ih hrastovom grančicama da se ne mrdaju. Sve ću ti još objasniti, ali prvo moramo do bambusova šumarka.“
Gurnuo mi je čakiju na sklapanje u ruke, a on je sijekao velikim nožem. Nakon pola sata pripremili smo previše grana, počeli ih sortirati i birati samo one sasvim prave i dovoljno dugačke.
Valjalo je oguliti zelenu koru sa šipaka da bi se čvršće mogle stegnuti, a budući da sličan posao nikada ranije nisam radio, Ante mi je pokazao trik pomoću kojega je sve išlo puno brže.
Trebalo je samo malo zasijeći koru pri vrhu stabljike, a ne na njenom odsječenom kraju kako sam ja probao, i onda je cijelu u jednom komadu svući. Ante je napomenuo da koru moramo kasnije odstraniti daleko iznad brista kako nitko ne bi posumnjao da smo učinili nekakvu štetu.
„Sigurno je sigurno“, nadodao je prenoseći mi Filomenine zapovijedi.
Po svlačenju kore počeli smo šipke pripremati za sljedeću fazu. Posao je bio dosadan i jednoličan, jer se nije smjelo pogriješiti niti milimetra.
Nakon obrade materijala za prvo krilo Ante je počeo s vezanjem i učvršivanjem konstrukcije, a ja sam prešao na pripremu sljedeće velike hrpe, režući toga puta kosine oštrim nožem umjesto klimavom čakijom.
Dobio sam nekoliko žuljeva na unutranjoj strani desnoga dlana, tamo gdje je malo oštećena drška noža dodirivala pregib u koži, te sam neko vrijeme promatrao kako Ante duplim čvorom tankih i elastičnih hrastovih grančica povezuje šipke u parove.
Začudio sam se da je splav imao krila, ali nisam htio ništa pitati nego sam se koncentrirano prebacio na popravljanje malih neravnina.
Kad su obadva krila konačno bila pripremljena povezali smo ih debelom žicom koju je Ante nabavio iz ograde ispod Ćikine kuće. Jedino je još nedostajao motor na mlazni pogon.
Odjednom je se odnekuda dovukao Boško, Filomenin brat, dovukao nekakve dvije stare kante, izgledom nalik na dijelove raspalog soluntara od šporeta koji je godinama ležao iznad Domine kuće. Rekao jeda su unutra skrivena dva mala raketna motora.
Boško se je brzo izgubio kad ga je njegova sestra i glavni zapovjednik operacije poslala do sljedećega tajnog logora.
Mi smo na donju stranu splava pričvrstili obadva motora vežući ih istom žicom kao i krila.
Po završavanju posla zaputili smo se do jezera, ali smo odjednom stigli do Bračkog kanala, ispod velike krivine između Brela i Piska u kojoj nema nijedne kuće.
Tamo smo poronili splav u vodu i zaputili se bez odgode u avanturu koju nisam uspio zasanjati.
Moja nada pokazala je se uzaludnom – po povratku u postelju počeo sam sanjati nešto drugo u nekom drugom kraju, s nekim drugim suborcima. Ante nije bilo na vidiku. On je možda – vidjevši da sam se izgubio na pišanje – već bio stigao do Brača, a nije smio čekati jer je Filomena bila stroga i pravedna pa bi ga kaznila zbog neizvršavanja zapovijedi.
Ili ipak nastavak slijedi – nenajavljeno i iznenada?
Ako bude tako zapisat ću sve, detaljno i bez uljepšavanja.