Današnje Evanđelje je napumpano porukama pa je jako teško odlučiti se u kojem smjeru krenuti, a da ne zanemarimo jedan ili drugi važan puteljak koji nam pokazuje kako se stiže do neba i kako se udaljuje od raja.
Marko priča kao da sjedi uz vatru nekog ognjišta. Djeca i odrasli ga slušaju kako je to bilo kad je Isus hodao zemljom, a on uvijek gradi priču pričalački sigurno. Najprije slijedi slika Isusa koji šeta Izraelom, onda mu prilazi neki čovjek i postavlja pitanje koje je uvod za pouku učenika, a oni se, kao i uvijek, ne mogu čudom načuditi.
Današnje pitanje je izrazito suvremeno, ono se odnosi na dolazak u kraljevstvo nebesko i puteve koji tamo vode. Isus sasluša i daje odgovor koji nije konformistički, jasno i izazovno, provokativno i poučno. Pitanje za svakoga od nas je može li se spojiti novac i vjera, bogatstvo i spasenje duše?
Zanimljivo pitanje koje najveći broj ljudi sebi ne postavlja jer nasjeda na obmanu da je novac sve i da se ne treba brinuti što ćemo nakon smrti.
Suvremena znanost, dostupnost ogromnih bogatstava i istovremeno siromaštvo su od čovjeka učinili roba materijalnoga. No, to nije posebnost našega doba, tako je bilo oduvijek. Čovjek teži gomilanju bogatstva i materijalnoj sigurnosti koja u prevelikoj dozi postane otrov za dušu i društvo. Čovjek teži ispunjenju ovozemaljskoga jer mu nedostaje puna vjera u puninu onoga što ga čeka. Isus je odlučan, ali ne isključiv. Tu i jeste osnovna razlika između Isusa i sektaša njegovog i našeg doba.
Da bismo lakše razumjeli priču dobro je poznavati i neke tadašnje okolnosti koje su bile okviri svih priča iz Evanđelja. Prva zamka je slika o iglenim ušima.
Najveći broj vjernika je iz djetinjstva sa sobom ponio sliku iglenih ušiju, onog malog otvora u koji se gura konac da bi mater isplela kakav topli džemper. Na čitanje ovoga Evanđelja je reakcija uvijek bila vjerojatno potpuno ista: nemoguće!
Proces spoznaje je bio uvijek isti: zamislimo devu koja na sebi nosi teret i pokušavamo ju progurati kroz iglene uši. Ne ide, pa da se trudiš ne znam koliko. Tako smo već kao djeca došli do zaključka da bogatstvo i raj ne mogu nikako zajedno. No, kaže li Isus da je to nemoguće? Ne. On samo kaže da je teško. Kad bi bilo nemoguće onda bi to bilo u suptrotnosti s naukom, da svatko može doći u nebo ako za to moli, jer naš ulazak u Kraljevstvo je dar Božji, a Bog može spasiti svakoga. Isus nam čak veli da će prvi biti posljednji i obrnuto.
Pretpostavimo da je neki bogataš sada prvi, dakle može biti posljednji, ali ipak unutra. Ili okrenimo priču, da je neki vjernik na zemlji prvi, a u nebu može biti i posljednji. Iz ove zavrzlame je teško izvući pouku ako ne uzmemo u obzir vrijeme i mjesto u kojem Isus živi i one slike koje On koristi da bi učenicima nešto pojasnio.
Kvaka leži u samoj priči oko iglenih ušiju. U tadašnjem Jeruzalemu su postojala mala vrata na okružnom zidu koja su bila izrazito mala i niska.
Odrastao čovjek nije mogao kroz njih proći, a da se ne sagne. Kroz ta vrata su prolazile procesije, a praktično su ona služila i obrani od nepoznatih ili neocarninjenih trgovaca i njihove neprovjerene robe. Cilj je bio da kroz ta vrata ne može ući nitko s devom ili nekom većom životinjom, trgovac ili neprijateljski vojnik. Vrata su bila tako mala da je bilo skoro nemoguće da deva prođe kroz njih. Tu taktiku obrane od nekontroliranih ulazaka su i bosanski katolici koristili kod gradnje crkava pa su vrata građena tako da Turčin u crkvu nije mogao s konjem. No vratimo se ovoj priči.
Ta mala vrata, ulaz, kapija, su bila poznata svim Židovima koji su ikada dolazili u Jeruzalem, dakle i Isusovim učenicma, a nazivali su ih „Iglene uši“. Kad Isus poučava svoje učenike onda uvijek, kao dobar učitelj, koristi poznate slike i primjere.
Tako je vjerojatno i u ovom slučaju. Isus govori o Iglenim ušima kao malim vratima kroz koja deva teško može proći, zato on i kaže: „Lakše će deva proći kroz iglene uši nego li bogataš u kraljevstvo nebesko“. Skoro nemoguće, al samo skoro. Da je nemoguće onda nam Marko nebi pričao o „lakše će“ nego bi odmah rekao „nema šanse“. Učenici su zatečeni jer svaki od njih ima ponešto.
Petar se pokušava opet upucat i ističe da su oni eto sve napustili pa se njih ta priča ne tiče. Moš mislit. Isus mu odmah odgovora i upozorava ga da to što oni učiniše nije ništa posebno, da im to ne daje primat nego da je to neka vrsta isplative investicije. No, učenike ne zadovoljava što Petar priča, njihovo glavno pitanje je kako spojiti prirodnu težnju za ovozemaljskim bogatstvom i kraljevstvo o kojem Isus priča.
Svaka priča iz Evanđelja je građena pričalački izvrsno. Najprije provokacija, pa komplikacija i onda rješenje. Rješenje daje sam Učitelj. Da, moguće je uz Božju pomoć i trud čovjeka. Sad učenici zamišljaju devu koja stoji ispred Iglenih ušiju, natovarena teretom, ispred nje trgovac, gizdav i ponosan.
Da bi deva prošla kroz Iglene uši mora se najprije sagnuti i provući kroz mala vratašca na trbuhu puzeći, ponizno i ne noseći na sebi svoj teret, bogatstvo. Samo tako i nikako drugačije.
Deva je u Isusovo vrijeme simbol i dokaz bogatstva, ona nosi materijalne vrijednosti na leđima i ulazi ponosno na glavna vrata ovozemljsskih gradova i utvrda. Kad deve stižu onda se grad diže na noge, trgovci su najvažniji, a oklopi i nakiti u dječjim očima izazivaju snove o bogatstvu.
Kad političar ulazi u dvoranu svi se dižu, plješću i skandiraju. Kad predsjednik uprave stiže u luksuznoj kočiji otvaraju se vrata, pozdravlja ga se na televiziji i slavi u novinama. To je kraljevstvo ljudsko, prolazno i lažno. Isus kaže suprotno, vrata u pravo kraljevstvo su ona mala, najmanja, zvana Iglene uši, a kroz njih će morati deva, bogataš.
Kako?
Najprije rastovari sav teret, skini samare i sedla, sagni se do poda, vodič nek dobaci uže onomu na drugoj strani Iglenih ušiju i ponizno na trbuhu se provuci kroz najmanja vrata bez tereta, bez ponosa, bez slave. Naprijed na konopcu će biti tvoj Otac koji će uže povlačiti, malo stati kad zapneš i na kraju te provući kroz Iglene uši.
Nakon što deva prođe, uzdignut će se, otresti prašinu, polizati ogrebotine od kamenih okvira i ponosno ustati na velikom trgu, a onda će se zaoriti pljesak i svi će se diviti devi koja je prošla kroz Iglene uši.
Vjerojatno je Marko svoju priču završio opet kakvom slikom, da djeca i odrasli bolje shvate i da im uđe pod kožu.
Svi mi na svojim leđima imamo teret bogatstva i materijalnih potrepština koje smatramo neophodnima.
Svi mi smo ko deve, ponekada preponosni, prenatrpani i željni velikih vrata.
Poneki od nas je sigurno ponizan i ide kroz najmanja, ona skrivena mala vrata i opet se sagne, al mnogi nemaju ni deve ni bogatstva, al su prenatrpani svojim ponosom na upravo tu činjenicu da nisu ni bogati ni lopovi, ni trgovci ni …
Oni su pravovjerni jer su siromašni i hodaju gordo, ponosno i svima drže propovijedi o svojoj veličini.
No i za tu vrstu bogataša, Isus ima poruku. „Onaj tko bude prvi taj će biti zadnji“.
Teret koji nose bogati je nešto veći jer ljudi misle da je bogatstvo rješenje, al ni sirotinja nije bez tereta ovozemaljskoga.
Iz prikrajka bih rekao da je današnja poruka:
Mjesto u raju ne košta novaca ni bogatstva, ono je svakome ostvarivo, a da bismo to postigli Isus nam kaže:
Odbacimo terete ovoga svijeta, sagnimo se kao deva koja mora leći na trbuh da bismo prošli kroz Iglene uši, otresli svu prašinu ovoga svijeta i ponosno ispružili noge na velikom trgu Božje ljubavi!
Tekst: Vinko Vukadin