Današnje Evanđelje je kao odabrano za izbornu kampanju i pitanje tko će biti prvi, tko mora biti prvi.
Ovaj put Isusu ne dolaze pizmoznanci da ga nešto priupitaju nego se Njemu obraćaju dva učenika, neki pripovjedači kažu da je umjesto njih pitala mater: „Hoće li njih dvojica, poštenih, dobrih, marljivih i sposobnih učenika biti jedan s lijeve, a jedan s desne strane?”
Isus ostaje sjediti ispod stabla, naslonjen na kakav kamen, vjerojatno šarajući opet u prašini, podigne pogled i sa smiješkom ih upita jesu li oni spremni nositi njegov križ i biti kršteni na način kako će on biti kršten.
Dvojica elitista odmah odgovaraju da su spremni, kako i nebi kad se radi o prva dva mjesta. Sve će oni učiniti što gazda Učitelj zatraži. Isus ne kaže da oni to ne će, naprotiv, on potvrđuje da će tako biti. Isus dakle ne sumnja ni u njihovu spremnost ni u sposobnost da podnesu ono što se od njih očekuje. Oni su dakle bez sumnje sposobni i spremni.
Ova dvojica olakšana, dobili su potvrdu da su na pravom putu, čekaju da im On kaže i ono zadnje: „Da, onda vam je mjesto uz mene, s desne i lijeve strane“. Tako bi bilo očekivano. Oni koji Isusa slijede, koji Njega žive, oni koji u Njega vjeruju, koji mu se ispravno mole, oni koji čine dobra djela…. njima je mjesto s lijeve i desne strane, a to treba na vrijeme osigurati da se nebi slučajno ugurao neki koji ne živi Krista, ne pije i ne jede Njegov kalež i kruh.
Onda im Isus potpuno miro ukazuje na nešto što je Njemu logično, a njih posrami i među kolegama. Ne, dragi moji. Sve to zajedno nije ulaznica, nije prednost, nije garancija jer ni sam Isus ne određuje tko će biti uz Njega.
Dvojicu elitista, pravovjernika, stručnjaka, najboiljih i najpametnijih uhvati sram, uzrujanost i nevjerica dok slušaju što im Učitelj govori.
On govori o vječitoj sprezi moći i izrabljivanja, o služenju i posluženosti. Izrazito politički govor i revolucionaran pristup ne samo bogatstvu, moći i vlasti nego i vjeri. Tko želi biti prvi nek bude zadnji i nek služi.
Tri poruke bih ja danas isčitao iz ovoga Evanđelja.
Prva je da služenje i skromnost moraju dolaziti iz iskrenog osjećaja da dobra djela činim jer sam vjernik i jer stvarno mislim da nisam dostojan da budem na prvom mjestu. Postoji i način da tu skromnost hinim, da se guram na zadnje mjesto jer znam da će to djelovati na druge da me stave na prvo mjesto.
Ta vrsta skromnosti, molitve i molitveno skromničkog marketinga nije nitša drugo nego izrugivanje Isusu i Njegovoj poruci iskrene skromnosti. Takva skromnost je čak i gora od učeničkog uvjerenja da su zaslužili prvo mjesto.
Druga poruka je da se čovjek olako želi ugurati u prvi red, da traži saveznike i da misli da mu je tamo mjesto na osnovu njegovog poštenja i rada. Koliko puta smo spremni, iako navodno pošteni, napraviti dogovor s onima koji sve rade da bi uništili one vrijednosti do kojih nam je stalo?
Često i bez iznimke.
Prvi red je izazovan, on je dokaz uspjeha, on je uspjeh, a do tog uspjeha je savezništvo sa svima dobro jer donosi uspjeh. Novac koji nam je potreban za uspjeh mi ćemo bez problema uzeti od onih koji su ga ukrali, nepošteno zaradili ili su i sami simbol ugnjetavanja. Vlast je čista ako nama pomaže, velike korporacije koje žvie od izrabljivanja sirotinje su dobre ako su nama pomogle da postignemo karijeru, da budemo pri vrhu, da ostvarimo svoje planove. Ako nam treba novac za dobar projekt onda ćemo zažmiriti na oba oka, moral, humanost, socijalna osjetljivost, načelnost i sve drugo će ići u drugi plan jer je u pitanju naš uspjeh. Veliki i moćni će nas pozvati da pokažemo svoju vještinu i znanje, a mi ćemo ko zadnji sluge prihvatiti prigodu i zaboraviti na svoja moralna i ina načela.
Treća poruka je da čovjek ne može zaslužiti svojim djelima ili vjerom ono mjesto koje je najčastnije. To je poruka da se usudimo vjerovati u neograničenu ljubav koja nas jedina spašava. To je hrabrost poniznosti, a ne bahatost vlastite veličine i pameti. Onaj koji misli da može zaslužiti prvo mjesto je bogohulnik jer on neograničenu ljubav Božju ograničava na svoj aršin. On misli da se Boga kupuje s deset kila krunica ili pedeset dobrih djela, sedam pobožnih uzdaha i tri moralne poduke drugih. Bog je za takve vjernike samo trgovac, a mjesto uz Isusa je samo neka vrsta robe koju mi kupujemo svojom sposobnošću da pijemo onaj kalež i podnesemo ono krštenje.
Ova treća poruka mi se čini najvažnijom jer je upućena vjernicima, kršćanima, pobožnim i častnim ljudima koji naginju da svoje poštenje, častnost, vjeru i milosrđe nosaju na oglasnoj ploči i svima drugima sole rane, kao što su ona dvojica učenika išli na živce ostaloj desetorici jer su pomislili da su baš oni ti koji su mjerilo morala, vjere, milosti i vjerskog uspjeha. Vjera kao tračnice u nebo, dobra djela kao lokomotiva, a javno fijukanje pobožnosti kao marketing na koji bi trebao pasti i sam Isus.
No, Isus je jednostavan i jasan:
Nema on ništa protiv dobrih djela svojih elitista, dvojice sinova. Čak naprotiv on ih i pohvaljuje da su tako dobri, al ne će na prvo mjesto doći oni koji su najbolji učenici, koji najbolje i najispravnije mole, čine dobra djela i drže se propisa, a ni oni koji misle da su najzslužniji i najmarljiviji nego oni koje odredi Otac.
Na nama je da se preispitamo i da svaki dan barem pokušamo činiti najbolje što možemo bez garancije da će nas to odvesti u Nebo.
Na nama je da se usudimo vjerovati da nismo mi, nego On, odlučujući.
Tko tvrdi da zna tko će doći na prvo mjesto on zna više od samoga Isusa pa bi bilo pošteno da se ne poziva na Njega nego na sebe.
Tekst: Vinko Vukadin