Ivan Emanuel Bonilla, mladi meksički mučenik, bio je strijeljan u cvijetu mladosti na Veliki petak 15. travnja 1927. godine. Umjesto da plače za svojom mladošću punom zlatnih snova, on u oproštajnom pismu svojoj zaručnici piše ovo:
„Draga Lucijo! Pišem Ti ovo pismo u zadnjim trenutcima svoga ovozemaljskog života. Bogu se svidjela žrtva mojega života, moja će se krv proliti do zadnje kapi za priznanje vjere i Stvoritelja svemira. Mi smo negda mislili biti sretni ovdje na Zemlji, ali Bog je tako odredio i rastavlja nas. Privremeni je to rastanak. Navijeke ćemo se družiti u drugome vječnom životu!“
Uredimo svoj život tako da nas nimalo ne plaši pomisao na smrt. Dobro je svakoga dana moliti tri Zdravomarije za dobru smrt. U Austriji je umirao jedan inženjer. Imao je sina od devet mjeseci. Prije nego je umro, napisao je oporuku u kojoj je stajalo ovako:
„Dragi sine, kad jednom odrasteš i budeš pitao tko ti je bio otac, neka ti majka kaže da je bio osvjedočeni vjernik i da tebi, jer je prerano umro, kao najveću baštinu ostavlja svoju vjeru. Budeš li vjerovao kao otac, bit ćeš sretan u životu i radostan kad budeš ostavljao suznu dolinu. Smrt je samo blagi prijelaz k Onomu koji je ljubav sama.“ Umro je posve miran jer je znao da ga poslije smrti čeka život i zagrljaj dobroga i milosrdnoga Oca.
„Ali oni koji se smatraju dostojnim biti dionici onoga svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti će se ženiti niti udavati. Oni i ne mogu više umrijeti, jer su jednaki anđelima. Oni su sinovi Božji, jer su sinovi uskrsnuća!“
(Iv 20,35-36).
Priredio: fra Petar Ljubičić