Pomicanje traktora prvi je sat iz (neformalne) vozačke obuke svakog pristojnog Duvnjaka i uvod u sve kasnije kategorije, od motocikla do autobusa s prikolicom. Poligon za obuku je kakva livada u polju, kad se kupi sino, a traktor se pomiče nekih dvadesetak metara, od naviljka do naviljka ili od jedne do druge hrpe bala sijena.
Polaznik obuke je dečkić od 5. do 8. razreda osnovne škole, čim dobije toliko kila da može stisnuti kvačilo kad, uspravivši se, prebaci svu težinu na lijevu nogu. Instruktor je obično u obliku dida ili strica, dok ćaća sumnjičavo vrti glavom i govori: Nije to za njeg. Ženska čeljad gledaju i krste se: Pa di će s ditetom…
Radi se tipično po duvanjski: nema objašnjavanja, nema teoretiziranja, pali i goni. Prva dva puta se traktor ugasi, a onda mali digne gas na 4.000 o/min, naglo pusti kvačilo, traktor cimne i obvezno netko odleti s prikolice na ledinu. To se kasnije priča po selu, a promućurniji u tom vide turističku atrakciju. Mali se kao pokunji, ali mu se brci smiju na prvi vozački (ne)uspjeh! Nakon par godina, kad bude (službeno) polagao vozački ispit, on već ima toliko iskustva iz polja i šume da može pasti samo na testovima.
U Duvnu ne možeš imati vozački ugled ako nisi pomicao traktor, pa sve i da space shuttleom upravljaš.
Izvor: Ante Križić, Tomislav Majić, Milan Pranjić: Duvanjski pojmovnik, Tomislavgrad, 2019.