NAŠI U TUĐINI: Kratka povijest župe Tukulje (Mađarska)

objavljeno u: NAŠA OGNJIŠTA | 0

Donosimo tekst o povijesti tukuljske župe, i to iz pera dr. Józsefa Szilágyija, čiji su korijeni, po majčinoj strani, također duvanjski: majka se zove Kata Šarac!

 

Stara povijest župe

Prema usmenoj tradiciji Tukulja (grad dvadeset kilometara južno od Budimpešte) jedno je od najstarijih naselja na Čepeljskome otoku, gdje se mađarsko stanovništvo doselilo već krajem 9. stoljeća.  

U povijesnim ispravama Tukulja se prvi put spominje 1270. godine. Već u srednjemu vijeku mađarski su katolici imali svoju crkvu u Tukulji. O postojanju župe imamo podatke već iz 1301. godine. Nije međutim poznato kada je točno zidana crkva, odnosno župna kuća što se nalazi u blizini crkve. (Zanimljivo je inače da se u tukuljskome rackom govoru župna kuća naziva „kapela”, upravo kao u starome kraju otkuda su davno odselili.) U srednjemu se vijeku na području današnje Tukulje nalazilo više malih sela. Jedno od tih sela imalo je svoju crkvu, koja je danas kapela, i posvećena je sv. Ani. Tu se misa slavi samo na sv. Anu.

Vjerojatno je jedno vrijeme tukuljska crkva pripadala Srbima koji su živjeli na Čepeljskome otoku koji je mađarski kralj Béla II. (1131.–1141.) darovao svojoj supruzi Jeleni Vukanović, s kojom su došli i njezine sluge iz Srbije. I kasnije, poslije Kosovske bitke (1389.) Srbi su se selili u ovaj kraj. 

S vremenom je tukuljska crkva ponovo postala sakralno mjesto katoličkih Mađara. Njemački car Frederik III. darovao je jedno svećeničko odijelo za tukuljsku katoličku crkvu u vrijeme mađarskoga kralja Matije (1458.-1490.). Prema podatcima nekadanjega poznatoga mađarskog franjevca Bernardina Unyija, istraživača podrijetla Bunjevaca i Šokaca, tukuljska župa 1541. godine pripadala je bosanskim franjevcima. Kasnije, pod utjecajem reformacije, tukuljsku su crkvu uzeli u vlaništvo Mađari reformati (protestanti). Turska osvajanja nisu zaobišla ni ovaj kraj, pa je tako i Tukulja pala pod tursku vlast.

Dolazak slavenskih (hrvatskih) katolika

U 1620-im godinama u Tukulju su doselili Bunjevci (Hrvati) i katolički Morlaci (između ostalih iz poznatih morlačkih plemena Radnić i Milković) iz Hercegovine (Duvno, Livno) i Dalmacije.

Beogradski biskup Mato Benlić boravio je 13. lipnja 1656. u Tukulji, gdje je krizmao 176 osoba. Zanimljivo je da je biskup Benlić tada u Budimpešti krizmao samo 60 osoba, što znači da je u to doba broj katolika u Tukulji bio relativno velik.

Bosanski su franjevci, prema nekim vijestima, imali dobre veze s Turcima, pa su tako mogli od reformata dobiti tukuljsku crkvu, posvećenu Maloj Gospi. Biskup Mato Benlić je 7. ožujka 1664. u jednome pismu pisao da su poslije Turaka tukuljsku crkvu osnovali bosanski franjevci zajedno s trgovcima Bosanskoga kraljevstva, odnosno da tukuljska župa uvijek pripada franjevcima iz Bosne, a ne franjevcima iz Slavonije. Isti je biskup 1669. godine ponovo posjetio tukuljsku župu. Pisao je da je tada jedan franjevac služio vjernike te imao svećeničko odijelo i sve predmete koji su potrebni za crkveni život.

I drugi podatci pokazuju da su Bunjevci u Tukulji živjeli još u vrijeme Turaka. Negdanji bunjevački biskup Ivan Antunović pisao je: „U šestnajestom viku po gospodstvom turskim, stanovahu mnoge katoličke obitelji slavske izmišane u podunavskom Földvaru i okolici. Ove ohrabriti, dolazi fratar iz Tukulje u turskom odilu. Osobito god. 1700. dolazi otac Bernardo, za njim otac Spaić, a onda otac Cvetović.” Godine 1681. tukuljski župnik zvao se Stipan Milić.

Oslobođenjem od Turaka novi gospodar postaje princ Eugen Savojski koji je vodio takvu useljeničku politiku koja je osiguravala povoljne uvjete i za nove rimokatoličke doseljenike, Šokce i Bunjevce (Hrvate) iz Bosne (vjerojatno uglavnom iz Srijema i okolice Tuzle) i kasnije za Nijemce. Tada su se tukuljski Bunjevci, Šokci, Morlaci (Hrvati) već zvali Raci, koji su u to vrijeme činili apsolutnu većinu stanovništva – sve do 1970-ih godina. U Tukulji se čuvaju matice krštenih od 1714., matice umrlih od 1776. i matice vjenčanih od 1789. godine.

Župnici i kapelani

Do 1753. godine budimski (bosanski) franjevci su služili tukuljske vjernike, a od toga doba – sve do današnjega dana – mjesni župnici su biskupijski svećenici.

Bosanski (budimski) franjevci župnici: Nimci György (Đuro Nimci) 1714.-, Maglai Ferenc (Franjo Maglaj) 1719.-, Vichich György (Đuro Vičić) 1728.-, Krisanits Kapisztrán (Kapistran Križanić) 1731.-, Merics Bonaventúra (Bono Merić) 1732.-, Budimir István (Stipan Budimir) 1735.-, Pomilesevich Ferenc (Franjo Pomilešević) 1742.-, Budai György (Đuro Budai) 1743.-, Bradio Jakab (Jakšo Bradio) 1745.-, Milosevich Márk (Marko Milošević) 1746.-, Maistorovich Tamás (Tomo Majstorović) 1748.-.

Biskupijski svećenici od 1753. godine: Teklics Pál (Pavo Teklić) 1753.-, Devics György (Đuro Dević) 1776.-, Delinger János 1810.-, Borovszky Mihály 1817.-, Fábri József 1827.-, Sárácz János (Ivan Šarac) 1840.-, Bilics Mátyás (Mato Bilić) 1866.-, Bókonits János (Ivan Bokonić) 1879.-, Sztancsik Timót 1891.-, Pasztorek István 1892.-, Szabó Ferenc 1926.-, Pödör László 1959.-, Gyarmati István 1962.-, Ágh Kálmán 1967.-, Miklós Antal 1971.-, Marczis Ferenc 1985.-, Száraz László 1990.-, Nobilis Márió 1998.-, Weisenfed Zoltán 2003.-, Papp László 2005.-.

Od 1700-ih godina do 1980-ih godina zbog velikoga broja vjernika pored mjesnoga župnika služili su i drugi svećenici pomoćnici, ali o njima nema točnih dokumenata. Međutim, zna se da je među njima bilo nekoliko svećenika rackoga/hrvatskoga podrijetla: Aleksa Šarac (Šarčević) – 1798. godine, Martin Adamović – 1837. godine i Mato Bilić – 1852. godine.

Uređenje crkve

Prema jednome dokumentu tukuljska je župa 1713. kupila novo zvono. God. 1734. crkva je proširena. Biskup iz Székesfehérvára pohodio je 1737. tukuljsku župu te opisao njezino stanje. Te je godine područje tukuljske župe pripadalo udovici cara Karla VI. Mijo Gospodin, glavni lovac grofa toga prostora, dao je prije toga obnoviti crkvu, koju su posvetili franjevci još u vrijeme Turaka. Te godine (1737.) crkva je imala orgulje i tri zvona. Zvona je kasnije blagoslovio temišvarski biskup Nikola Stanislavić iz današnje Rumunjske (1747. godine). U crkvi su se nalazila tri kaleža, šest barjaka, jedan križ od srebra; ispred glavnoga oltara dva anđela od drveta koji su držali svijeće te kip Majke Božje, koji se nosio kada su vjernici obilazili selo za Veliku subotu i Tijelovo. Orguljaš se zvao Franjo Ferperić.

Godine 1762. carica Marija Terezija darovala je glavni oltar za crkvu. Po njezinoj naredbi 1777. taj dio crkve gdje se nalazi glavni oltar je prezidan pa je postao veći. Današnji izgled dobila je crkva 1813. godine. Kasnije je, 1853., povišen zvonik, a 1872. obnovljena je slika na glavnome oltaru; 1899. župa je nabavila nove orgulje. Godine 1944. srušio se toranj crkve u eksploziji od njemačke vojske; konačna obnova crkve završena je 1962. godine. Do 1777. crkva Male Gospe u Čepelju, nekadanjemu rackom/hrvatskom naselju (zidana u srednjemu vijeku), i crkva sv. Leopolda, Sebastijana i Vendelina bile su podružnice tukuljske župe.

Broj vjernika i mađarizacija

Prema crkvenome popisu na području tukuljske župe 1745. krizmala se 61 osoba, a bilo je 140 „momaka i cura”, 208 maloljetnika, 13 udovaca i 30 udovica. Prema popisa mjesnoga župnika Ivana Šarca u Tukulji je 1842. živjelo 1800 katolika, 1 pravoslavac, 6 evangelika, 8 reformata i 9 Židova. U posljednje vrijeme znatno je opao broj vjernika u Tukulji (pa i širom Mađarske).

Od 1892. i racke vjernike služe samo mađarski svećenici. Prema dokumentima u vrijeme Drugoga svjetskog rata biskup Lajoš Budanović iz Subotice poslije boravka u Tukulji i u drugim hrvatskim naseljima u okolici oštro je kritizirao župnike zbog toga što djeluju na mađarizaciji slavenskih vjernika.

Danas se u župnoj crkvi služi jedna misa subotom za racke vjernike, a jedna nedjeljom za Mađare. Raci/Hrvati, koji su danas već u manjini na području tukuljske župe, imaju crkveni zbor s 12-14 članova. Na rackim misama prosječno je oko 50 osoba, uglavnom starije dobi (na mađarsku misu dolazi 100-120 osoba redovno; stanovništvo Tukulja: 10500 osoba).

Na rackim misama narod moli Oče naš na hrvatskome, a osim toga crkvene se pjesme pjevaju racki (ikavicom, na temelju starih molitvenika tiskanih još oko 1900.); svećenik se služi isključivo mađarskim jezikom. Posljednji put misa na hrvatskome jeziku bila je na početku 1990-ih godina, kada je jedan svećenik iz Hrvatske posjetio Tukulju. Veliki dio rackih vjernika nazočan na rackim misama inače već ne razumije i ne govori hrvatski jezik, ali poštujući svoje korijene, bore se da opstane racka misa još nekoliko godina, kada će asimilacija zauvijek uništiti „ovaj mali racki svit u Tukulji…”.

József Szilágyi

 

 

Izvor: Naša ognjišta