NAJAVA: U nedjelju sveta misa za pobijene Duvnjake u Paklinama 1944.

objavljeno u: NAJAVE | 0

U nedjelju, 4. kolovoza 2019. godine, kod spomen obilježja u Paklinama, na planini Ljubuši bit će obilježena 75. obljetnica stravičnoga pokolja koji su počinili partizanski krvnici nad šesnaest žitelja Vedašića i dvoje žitelja Letke u lipnju 1944. godine.

U 16 sati na mjestu njihova stradavanja bit će služena sveta misa. Predvodit će je tomislavgradski župnik fra Slaven Brekalo. Pozivamo sve vjernike koji su u mogućnosti da se u nedjelju upute na mjesto stradanja i zajedno pomolimo za ove mučenike umorene na najzvjerskije načine. Počivali u miru Božjemu!

***

Slijede svjedočanstva prikupljena u “Duvanjskome žrtvoslovu”  o tom strašnom događaju:

Početkom mjeseca lipnja 1944. partizani su došli noću u selo Vedašić i odveli svu stoku u planinu Ljubušu. Tri dana iza toga događaja znalo se da je stoka završila u Zvirnjači, ali nitko se nije usudio ići po nju zbog straha od partizana koji su se nalazili na Ljubuši. Ujutro 13. lipnja 1944. u selo je došla jedna jedinica njemačke vojske koja je preko Vedašića krenula prema Ravašnici budući da su se gore nalazili njihovi položaji. Nijemci su tražili seoskoga glavara, a u to vrijeme to je bio Ante Bokanović zvani Antuka. Od seoskoga glavara tražili su da pođe s njima kao vodič jer nisu znali gdje je Ravašnica. Antuki se nije išlo pa se opravdavao da ne razumije što mu govore znajući da su na Ljubuši partizani. Nijemci su tada pitali ima li itko da govori njemački jezik pa ih je netko uputio na Jozu Papića ”Jozuku” i Božu Papića ”Boku” koji su se vratili iz Njemačke. Vjerojatno su Nijemci znali da su partizani prije nekoliko dana otjerali seosku stoku pa su im lagali da nekakva stoka luta po planini kako bi ih lakše namamili da pođu s njima. Antuka, Jozuka i Boko su pod prisilom krenuli s njima. Ubrzo se po selu proširio glas da su njih trojica s vojskom otišla po stoku u planinu pa su ljudi spontano izlazili iz sela i krenuli za njima, nadajući se da će dovesti svoju stoku kući. Neke od njih, uz povike, vraćali su članovi njihovih obitelji budući da se znalo da su u Ljubuši partizani pa su ih zbog toga tjerali da se vrate kući. Druge su pak sustizali dalje u planini te ih uz svađu vraćali kući. Tako je u koloni s vojskom ostalo 18 osoba – šesnaestoro iz Vedašića i dvoje iz Letke. Kada su prešli područje između Jastrebovca i Munjevca prema Ravanjskom polju, Nijemci su, vidjevši gdje je Ravašnica, produžili svojim putem, ostavivši tako jadnu i prevarenu čeljad da se sama vrati kući. Na povratku su ih dočekali partizani koji su ih povezali žicom i na najzvjerskiji način mučili i ubili u jednom manjem docu nepoznatoga imena.

Ruža  Bokanović (kći ubijene Ive Šteko, rođena 1929.): Kada su naši otišli s vojskom tražiti stoku u Ljubušu, prošlo je oko desetak dana, a da nema nikakvog glasa ni di su, ni šta su. Ti’ dana mi smo kopale na Žmirinoj njivi kod harema. Kaže ti nama Perkuša (supruga Jozipa Gudelja): ”Cure moje, ja ću vam malo zamišat uzlivače pa ja odo’ u grad. Neću li štogod čut šta je s našima.” Mi smo kopale kukuruz. Čekajući Perkušu već smo dobro i ogladnile, jedva držeć motike. Uto banu Perkuša od Kukanove kuće. Kuka ko i kukavica. Čujemo mi di ona nabraje. Dođe k nama i veli da je čula da su naši poginuli u Paklinama. A to joj je rekla jedna Srpkinja iz Rašćana dok je sjedila pred Božankušića kućom i plakala. Pita je Srpkinja zašto plače, a Perkuša joj veli kako su naši otišli za mâlom i kako ji već danima nema. A ona kaže Perkuši: ”Nemoj me odat, živim te Bogom kunem! Ja ću ti reć di su vaši. Ja sam čula kad je moj diver sašo s Ljubuše i kaziva kroz plot: Pobili smo Vedašićane.” Dušo moja mila, mi se ujutro podignemo i pođemo uz planinu. Iđemo ji tražit i sve mi maštamo – sad ćemo mi nji srist. Pošle smo ja, Ruška Milukića (kći ubijenog Milana Miškića), Mara Kodića (kći ubijenog Jozipa Gudelja), Mara Juričušina (kći ubijenog Jakova Bokanovića), tetka Čovića (maćeha ubijenog Miška Ljubičića), Stolinica (supruga ubijenog Stojana Papića) i Mijo Bojkića (brat ubijenog Bože Papića Boke). Odozdo iđe Tale (otac ubijenog maloljetnog Andrije Radoša). Stigo nas i nosi vrićetinu na sebi. Zagrno se. Kiša pada, a vrime bilo varljivo, nekad sunce, nekad kiša. Mi se podilili u dvi grupe. Jedni malo naniže, jedni naviše pa ako nas ko trefi šta ćemo nismo nikom ništa krivi. Uto stade Mijo Bojkića vikat s one ledine: “Aaa, evo ji!” Mi smo sletili ozgar i odma smo ugledali pokojnog Mirka Milanova, pa na onom srtiću pokojnog Jaketu, a u docu pobijeni leže sve jedno do drugoga. Dok smo mi nabrajale i plakale, Tale je pronašao svoga sina koji je bio sasičen u komade. Skino je sa sebe vriću, pokupio iskomadano tilo i sav izgubljen reko: “Ljudi, ja moram ić.” Među ubijenima nismo našli pokojnog Iliju Miškića i Jozipa Gudelja. Potlje ji je našla vojska, oko sto metara dalje prema Zvirnjači. Onda nam je neko podvikno a mi smo se poplašili pa smo pobigli kući ko bez duše. Sutradan je moj pokojni brat Mate doveo vojsku u selo. Puna auta vojske, bilo je i ustaša i domobrana. Kako niko u selu nije imo daske, moj brat Mate je razvalio naša okna od žita da napravi držače na volovskim kolima (kojima su dovezeni ubijeni ljudi). Dan uoči svetog Ive, vojska ji je dotrala, a pokop je bio na svetog Ivu [24. lipnja]. Na pokopu nije bilo ni fratra ni popa. Samo je pokojni Joca poškropio grobove. Eto, tako je to bilo, dico moja. Kad sam već odrasla, čuvala sam ovce i tada sam među svojim ovcama ugledala neku tuđu ovcu. Potrala sam je kući računajući da će neko doć po nju sutradan. Tako je i bilo. Ujutro kad sam istrala ovce došo je Hasan Đugum zvani Ćoro i traži od mene da mu pomognem ufatit njegovu ovcu. A ja mu velim: ”Neću krvniče!Ti si moju mater ubio, a život ti je spasila kad si bižo od Švaba. Sakrila te je u kacu i pokrila aljinom.” On mi ništa ne reče, samo je šuteć otro svoju ovcu.

Jure Radoš (Talin sin, brat ubijenoga Andrije, rođen 1936.): Bio je u Duvnu jedan partizan Kasim Balić zvani Žaka koji je uvik govorio: “Ako će ovi ljudi, čiji su pobijeni u Paklinama, tužit, ja ću im biti svidok!” Jedne prilike ostadošmo nas dvojica sami i on mi reče da ja tužim, a on će biti svidok. Pito sam ga koga da tužim, a on će mi: Muju Seferovića zvanog Dućur i Novicu Zečevića iz Kongore. Oni sve znaju. Tužio sam ji 1968. Okružnom sudu u Mostaru, priko odvjetnika Vlade Marića iz Zagreba koji mi reče: “Tužit ćemo ih mada će tužba biti odbačena, ali neka partizani vide da smo još živi i da zaboravit nikad nećemo. Bilo bi dobro da i drugi članovi obitelji pobijenih potpišu suglasnost za tužbu.” Govorio sam Vedašićanima da se potpišu, ali niko nije tio jer su se plašili Udbe. Ja se nisam plašio ni Udbe ni bilo koga nakon što su mi sasikli brata u komade, a ćaću mučili i tukli po zatvorima od čega je i umro. Vedašićani su mi nudili pare da mi pomognu financijski u sudskom procesu. Nisam to tio jer mi pare nisu tribale. Uskoro je tužba odbačena kako mi je odvjetnik i govorio. Žaka mi je tada još reko da su Dućur i Novica Zečević ubili Jakova Bagarića iz Letke i zakopali ga kod pravoslavne crkve u Ravnom. Zakopali su ga plitko pa su ga paščad iskopala i rastrgala leš.

Petar Bokanović (sin ubijenog Jakova Bokanovića Jakete, rođen 1931.): Kada su partizani noću pokupili našu stoku, jedan od nji je prišo mojoj materi i upito je, zna li ko je on. Ona mu je rekla da ne zna. Partizan je ponovio: ”Pa kako me se ne sićaš, ja sam Balkaz (Pere Krakan) iz Stipanjića?! I još da ti kažem: Muharem Kapetanović zvani Mušan je jedan od onih koji ji je ubijo!” Kad smo ja i moja žena Mara bili u Dortmundu u Njemačkoj, vozili smo se u autu s jednim Srbinim koji se prezivo Topalović. On je bio rodom odnekud iz Bosne, ali se odselio u Đakovo. S nama u autu bio je i neki Omer Ceriković kojega je Topalović poznavao otprije. Kada je Ceriković čuo da pričamo našim jezikom, pito nas je odakle smo. Odgovorili smo da smo iz Duvna. Ceriković je tada započeo priču kako poznaje naš kraj i kako je hodao našim planinama naglašavajući kako su kršovite i da nemaju šume. Onda nas je iznenadio rekavši: ”Sićam se kad su vuci na Ljubuši pojili osamnestero ljudi!” A Topalović je dodao: ”Je, ali vuci na dvi noge!” Osjetivši da se Mara nakon ti riječi uznemirila Ceriković je umuknuo. Poslije nam je Topalović reko da mu je Ceriković ispričo kako je bio u Paklinama i kako je ubijo Vedašićane, a krv bi ga zapljuskivala dok ji je klao.

Ana Šteko (rođena 1950.): Na misi koja se slavi u Stipanjićima na Gradini, a svetog Iliju 1970. godine bili smo ja i moj suprug Ivan i pokojna Pavica Šteko. Poslije mise svratili smo kod moji na užinu. I tada je pokojna Pavica počela pričati kako je sanjala da je u snu gledala kako ubijaju naše ljude u Paklinama. Cili prizor iz sna bijo joj je nevjerojatno stvaran. Čula je krike i zapomaganja te je u tom snu vidila i jednog mladića koji stoji po strani i to sve nervozno i nemoćno promatra, užasnut onim što vidi. Njenu priču prekino je Marko Brigić zvani Šuletović koji je reko: ”Taj mladić sam bio ja. Ali šta ću, ljudi! Da sam išta napravio, završio bi s njima u docu.”

Bože Bokanovića (suprug Ruže Bokanović, rođen 1931.): Kad smo bili momci, Bili Berošev iz Letke i ja, malo smo ko švercali. Otišli bi u Ravno, kupili bi po dikoju kravu, dotraj bi u Duvno pa prodaji. I tako se snalazili ko momci. Jednoč smo u Ravnom noćili kod jednog Srbina. Sićam se da se prezivo Zelen. I dok smo tako sidili i pričali u njegovoj kući, on ničim izazvan reče: ”Nisam ja, ljudi! Dice mi moje, nisam! Ali jesu ravanjske žene i ljudi išli u Pakline i skidali odjeću s mrtvi Vedašićana. I moja žena je među njima bila.”

Ana Ljubičić (rođena 1938.): U našu gostionicu, 1970. godine svratili su: Hamid Đugum iz Oplećana, Rade Bilanović zvani Ćasil iz Mandina Sela i neki Jovo sa Poljica kod Vran planine. Sili su za stol i naručili litar šljive čačanke. Čistila sam prozore kad je Hamid reko: ”E, jesam ćeifio na malom Ante Bokanovića (trinaestogodišnji dječak Mate Bokanović) kad sam ga zaklo i bacio u jamu. Sićaš li se Ćasile kad smo ubijali vedašićku čeljad? A jesmo ji i pobili, bogati!” A Ćasil će na to: ”Kako ne sićam i ja sam ji ubijo!” Hamid je upito Jovu sića li se i on toga jer je i on tu bio. Ovaj mu je odgovorio: ”Jesam tu bio, ali ja ji nisam ubijo.” Kad sam sve to čula, rasplakala sam se. Šokirana i prestravljena od onoga što sam čula, uzela sam im bocu sa stola vičući i psujuć na nji. Oni su se ustali i pobigli iz gostionice.”

Anđa Bokanović Bićinica (bratana ubijenog Stojana Papića, rođena 1923.): To ti je, sinko, bilo na svetog Antu 13. lipnja 1944. godine. Vraćala sam se s mise. Približavajući se selu, vidila sam da kolona ljudi iđe priko Razvala prema Pločnoj kosi. Kad sam došla kući, došo je stric Stojan i pito me di je strina. Velim mu da su mi ljudi rekli da je otišla s narodom i s vojskompo mâl. ”Kakav mâl, glavu će izgubit, odo ja po nju!” viknu mi stric. A meni se nije ostajalo u kući s dicom pa mu kažem: ”Striče, neka ja ću ić po strinu.” Stric mi nije dao, već je sam otišo. Poslije je strina pričala da je stric kad ji je stigo viko na nju da se vrati kući. Strina mu je govorila: ”Ajmo mi, Stojane, oboje kući. Nema od ovog ništa, nema ovde nikakvog mâla.” A on je reko: ”Ti se vrati kući, a ja odo s njima još gori.” Kako je otišo, više se nije ni vratio.

Ante Križanac Čotakov (1927.-1992.) za života je pričao da je kao maloljetni mladić čuvao ovce kod svog rođaka Jurice Papića na Ljubuši. Čuvajućiovce, zaspao je. Probudivši se, iznad sebe je ugledao tri partizana: Muju Seferovića Dućura,Gunju Seferovića i Selima Đuguma zvanog Semper. Svezali su ga žicom, maltretirali ga i mučili cijeli dan. Potom su se počeli dogovarati kako da ga ubiju. Budući da je bilo kasno i već je padala noć, Semper je predložio da ga ipak puste, zaprijetivši mu da će ga ubiti ako ikada ikome ispriča što mu se dogodilo i tko mu je to napravio. Ovaj događaj su nam potvrdili članovi obitelji pokojnoga Ante Križanca. Još jedan podatak: Selim Đugum zv. Semper silovao je u Ljubuši Ivu Papić zv. Iveta i skupa s Mahom Seferovićem zv. Gunjo staricu Anicu Gudelj zv. Krolinica nedaleko od njezine kuće.

Napomena: Kod partizana Muharema Đuguma zvanog Grco bila je duhanska tabakera pokojnog Josipa Gudelja zvanog Jozip. Feko Seferović (brat Muje Seferovića Dućura) uvijek kad bi ga netko pitao zna li tko je ubio Vedašićane, pravdao bi se da on ne smije ništa o tome govoriti, inače će ga ubiti te da je on samo čuvao stražu dok su ih drugi ubijali.