IVEKOVA DICA

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Neki ljudi mirno žive i tiho odu od nas, pa tek kad ih više ne bude u selu primjetimo da nam nedostaju.  No, neću filozofirati, htio sam tek napisati priču o jednom tihom Mandoseljanu i njegovoj obitelji, a ne znam ni kako mu je pokojnoj ženi bilo krsno ime. Radi se o Ivanu Šumanoviću, kojega smo oduvijek zvali Ivek, i o njegovoj ženi Ivekovici.

Obadvoje njih bili su neupadljivi, nisu galamili da ih se čuje, nisam ih nikada vidio ni ljutite ni srdite, pa čak ni u situacijama u kojima bi puno drugih ljudi počelo barem kukati. A dana i trenutaka za kukanje bude u svačijem životu.

Ivek je bio mršav čovjek, srednjega rasta, nosio je kapu na glavi i kaput preko ramena, poput svih Mandoseljana njegove generacije rođenih negdje između dvadesete i tridesete godine prošloga stoljeća, a Ivekovica tipična mandoseljska žena i majka, koja je kod kuće odgajala djecu dok je njen muž radio u Njemačkoj.

Ako se pravilno sjećam – a mislim da sam to od njihova Boška jednom čuo – Ivek nije radio na baušteli nego u nekoj tvornici.  Što se je tamo proizvodilo ne znam i nije ni bitno za priču, radio je Ivek da bi svojoj obitelji osigurao egzistenciju, a ne da bi ostvario neke vlastite snove  koji su bili nedostižni luksuz za mandoseljske očeve.

Čak se sjećam i koliko je Ivek zarađivao. Ako Boško nije lagao – a mislim da bih to prepoznao jer ima djece koja pocrvene čim nešto izmisle –  onda je plaća njegova ćaće sedamdesetih godina iznosila oko 1.200 njemačkih maraka. Puno više nego se je zarađivalo u tadašnjem Duvnu, a znatno manje nego na gipsu u Njemačkoj.

Trebalo je ipak nekako izići na kraj, jer je u kući bilo šestero djece – Jozo, Ilka, Slaviša, Filomena, Boško i Miro – pa je njihova mater pored brige o djeci imala i kravu za mlijeko, i ovce za vunu, i njivu za krumpire, i pećnicu za kruh.

Ivekovičin kruh bio je ukusan. Kad bismo u njihovoj kući Boško, Milan Seserov i ja razbacili partiju stolnoga tenisa na kuhinjskom stolu, s lopticom od stiropora  (tek kad je Željko Jakin donio iz Berlina prave loptice, one s tri zvjezdice, vidjeli smo i čuli kako zvuči Šurbekov servis), uzeli bismo komad krajca i glasno ga žvakali smišljajući tiho taktiku za sljedeću partiju. Nije da se hvalim, ali od Boška Ivekova sam jednom jedinom izgubio, i to ne stoga jer je bio bolji od mene, nego zato što je Milan krivo brojao, budući da nikako nije htio igrati protiv mene u finalu. Ali, oprostio sam im obojici, davno je to bilo, pa kad se sjetim učinjene mi nepravde naljutim se samo malo.

Jozo, najstarije Ivekovo i Ivekovičino dijete, rođen sredinom pedesetih godina,  je još kao momak otišao u Split, mislim da je tamo i školu završio, a u svakom slučaju radio je u gradu pod Marjanom i rijetko navraćao u Mandino Selo.

Ilka se je udala u jedno duvanjsko selo i s obitelji otišla u Njemačku, imaju nekoliko djece, a jedan njihov sin je od svojih ujaka naslijedio talent za fotografiranje i majstor je svoga zanata.

Slavo, Slavko ili Slaviša je jedno te isto stvorenje, generacija moje sestre Marije – znači skupio je i on lijepi broj godina – no, nikako mi ne pada na pamet gdje je sada i čime se bavi. Recimo stoga da je  u Mostaru, budući da je tamo izvjesno vrijeme radio.

Filomena je bila jedino „naopako“ čeljade u njihovoj obitelji – gađala je praćkom preciznije od Ante Baćkušina, igrala je lopte bolje od svoga tetkića Branka Banova, a plašila se nije nijednoga dječaka. Ne znam gdje ni kada se je udala, ali sam od nekoga čuo da Filomena ima obitelj i djecu.

U Ivekovoj kući, smještenoj između Šaraca i Sesera, danas žive dvojica braće, najmlađi Ivekovići, moj već spomenuti i zahvalni protivnik u stolnome tenisu Boško, zvan Bole, mlađi od mene godinu dana, i Miro, rođen šezdesetosme godine, te zbog generacijske bliskosti njih dvojicu najbolje poznajem.

Još u kongorskoj školi počeli su se braća Ivekovići zanimati fotografiranjem – imali smo foto sekciju koju je vodio jedan od nastavnika objašnjavajući djeci kako se drži aparat, gdje se razvija film i zašto svaka slika nije umjetnost.

Budući da su i Boško i Miro bili uglavnom mirni, slušali su pažljivo, učili marljivo i ispekli zanat, pa već godinama imaju zajedničku firmu od koje žive, slikajući sve što se mrda, skače, pleše, veseli i raste – od cvijeća na gredi, preko zvijezda na nebu, pa sve do punica i svekrva koje u veselim svatovima opušteno plešu mrdajući svime što im je Bog u izobilju darovao.  Lijepo je gledati takve slike i filmove.

Za Boška sam već napomenuo da ima sportsku žilu u sebi, a  to što je redovno gubio od mene pomoglo mu je da pronađe disciplinu u kojoj je uspješniji od drugih, pa tako on u uzrastu od skoro pedeset godina još uvijek leta u tenama oko Duvanjskoga polja, na svakoj trci  dužoj od sprinta je jedan od prvih, a predstavlja i našu općinu na raznim takmičenjima, poput Plitvičkog maratona. Pobijedi Bole i puno mlađe od sebe, čak i Rezine košarkaše, sportske uzdanice Mandina Sela.

Miro također voli trčanje, ali je on uglavnom negdje iznad ili ispod zemlje – leta nebom zakačen u onom padobranom što ga zovu paragliding, nakon što se pješice popne na Oštru glavicu, zaleti se niz strminu, raširi krila i spusti se bešumno na zemlju negdje na Dolovama. Mandoseljska djeca čim ugledaju veliku šarenu pticu na nebu poviču „Eto Mire!“, i rastrče se prateći gdje će ga vjetar donijeti.

Ako je pak previše vjetrovito i opasno za paragliding Miro se spušta u razne jame, duboke ponore i strme provalije, skupa s drugim speleolozima, slikajući tamo male ribice i velike žabetine, i radeći izuzetno koristan istraživački posao za cijelu našu regiju – Miro Šumanović jedan je od glavnih suradnika i urednika sadržajem i kvalitetom bogate monografije „Prirodoslovno-kulturna baština općine Tomislavgrad“, tiskane na ponos svih Duvnjaka prije nekoliko godina.

Tako život piše svoje priče – neke od njih tihe su poput parglidera koji lebde nebom, druge su pak bučnije od ponora u proljeće nabujale Šujice, dok je ova priča o Jozi, Ilki,  Slaviši, Filomeni, Bošku i Miri, u stvari priča o njihovim roditeljima, tihim i neupadljivim Mandoseljanima, Iveku i Ivekovici.

Da su njih dvoje još koju godinu poživjeli, možda bi se i oni po prvi put počeli nečim hvaliti. S razlogom.

Blago Vukadin