MILUTIN MAYER: S puta na Duvanjsko polje (4. dio)

objavljeno u: SAČUVANO OD ZABORAVA | 0

Razoriv Rimljani stari ilirski Delminium gore na pećini, podigoše kasnije novi rimski na današnjem prostoru, gdje se nalazi današnje Duvno. Godine 1897. otkrio je dr. Karlo Patsch, arheolog iz Sarajeva, u današnjem Duvnu, na mjestu zvanom »Crkvina« rimski forum. Ovaj rimski forum u Duvnu pravljen je godine 18. ili 19. posliie Krista i to upravo  u ono vrijeme. kada su Rimljani gradili najviše cesta po Dalmaciji. Ostanci ovih rimskih cesta još se i danas vide kao ona u PrevaIi, kod izvora Žbanice, u Stipanićima i ona kod sela Letke.

U iskopinama na Crkvini u Duvnu nađeno je sila rimskih predmeta kao amfora staklenih posuda, igala ukosnica za ženske glave, iveraka od kapitela, zabatnih ploča te raznih nakita za arhitekturne dijelove.

Osim na Crkvini, iskapalo se i na katoličkom groblju, zvanom »Karaula« t. j. turska stražarnica, Karaula je udaljena od Crkvine oko pet stotina metara i ovdje je bilo rimsko svetište sa ukopištem. Našlo se više nadgrobnih spomenika i žrtvenika i to božici Diani, Armatusu, bogu oružja. Silvanu, bogu i zaštitniku kamenolomaca, Liberi]i i drugima. Nađeni su nadalje ovdje lijepi reljefi Diane, urezani u meki bijeli vapnenac te reljef boga Silvana, koji je nađen u kamenolomu, koji i sada služi kao kamenolom za grad Duvno i okolicu.

U Eminovu Selu postojala je rimska ciglana uz potok zvan Djevojka. Tu su godine 1900. našli svu silu rimske cigle, naslagane jednu na drugu, kao i mnoštvo razbacane pečene gline. Okolišni seljaci upotrebili su tu odbačenu rimsku ciglu za gradnju svojih kuća.

U polovici trećega vijeka poslije Krista spominje se na Duvnu biskup Venancij, koji je širio i propovijedao kršćansku vjeru u Dalmaeiji. On je bio ovdje i mučen i proglašen svetim. Sv. Venancij morao je svakako biti znamenit biskup, jer je prikazan na lateranskom mozaiku solinskih biskupa. Svetačke moći biskupa Venancija prenesene su u četvrtom vijeku iz Duvna u Solin, a oko godine 641. iz Solina u Rim i sahranjene u lateranskoj crkvi pokraj krstionice lateranske i pokraj oratorija sv. Ivana evanđeliste.

U petom vijeku, kad su učestale navale barbarskih naroda na Dalmaciju, srušen je rimski forum na Crkvini u Duvnu, ali grad Delminii sa svojim municipijem postojao je i dalje. Dokazuje to, št-o je godine 519. putovao neki Germanus, kapuanski biskup, kao poslanik papin k bizantskom caru Justinijanu I. u Carigrad i usput u Duvnu posvetio neku crkvu. Ovaj događaj bio je zabilježen na kamenitoj ploči, koja je stajala u crkvi sve do polovice trinaestoga vijeka.

Na kojem je mjestu stajala ta crkva do danas, nije pronađem). Ali bit će najvjerojatnije, da je bila na današnjoj Karauli, jer su kršćani svoje hramove podizali upravo na temeljima starih poganskih hramova. A ti hramovi bili su u starom Delminiju upravo na Karauli. Pa kad je sarajevski arheolog dr. Patsch otkrio žrtvenike Dianine, Silvanove i ostalih bogova rimskih, naišao je ovdje i na arhitekturne komade kršćanskoga sredovječnog doba, pa po njima zaključujemo, da je ovdje bila crkva kršćanska.

Dolaskom Hrvata u današnje hrvatske krajeve promijenilo se ubrzo državno uređenje u tim zemljama osnutkom oblasti, koje se sterale od rijeke Raše u Istri do Bojane u Albaniji. Starih rimskih imena i žiteljstva ponestaje pomalo, a gradovi dobivaju nova hrvatska imena. Pa tako od Delminiuma postaje pomalo Dlmno i Dumno te konačno Duvno.

Duvno bijaše nekoć posebna hrvatska župa, koja spadaše u polovici desetog stoljeća pod kneževinu Neretvu. Kasnije, godine 1325. pripade Bosni, jer ove godine osvoji bosanski ban Stjepan Kotromanić neretvansku oblast i Primorje i priklopi je svojoj oblasti, a od župe Glamoč, Livno i Duvno učini posebnu oblast i prozove je »Zapadni kraji« ili opet »Završje«, t. j. predjel iza Vrhovina.

Godine 1332. ban Stjepan Kotromanić izdaje povelju i priznaje završkom vlastelom župana Ivana Pribilevića, Vlatka Dorovoieviča, Ivana Budisalića, Divoša Tihoradovića, Gojslava Vojsilovića, Branoša Coprenića te kneza Pavla Hrvatinića.

Koliko su kasnije bosanski vladari držali do moći i ugleda duvanjskih župana, vidi se po potpisima ugovora, koji je kralj Stjepan Dabiša u Đakovu godine 1393. potpisao sa Sigismundom, kojim ugovorom kralj Stjepan ustupa Sigismundu oteti dio Hrvatske i Dalmacije. Na ovom ugovoru uz potpis bosanskoga kralja vidi se samo još potpis Hrvoja Vukčića, vojvode »Donjih krajeva«, te župana duvanjskoga Vukmira Senkovića.

Godine 1398. boravio je na Duvnu bosanski kralj Stjepan Ostoja s vojvodom Hrvojem Vukčićem i Pavlom Kleščićem i tu primi poslanike dubrovačke republike Žuna 2urkovića i Mihoč Rostiča, da bi uredili neke dugove Stjepana Tvrtka. Taj vojvoda Pavao Kleščič držao je uz župana Vukmira Senkovića neke krajeve na Duvanjskom polju, a bosanski kralj Stjepan Tvrtko u povelji od 30. kolovoza 1390. zove ga vojvodom »hrvatskim«. I ovaj hrvatski vojvoda potpisuje s kraljem Stjepanom Ostojom dana S, veljače 1399. u Usori povelju, kojom se Dubrovčanima priznaju sva prava i povlastice.

Zadnji gospodar Duvna bio je Pavao II. Kleščić oko godine 1461.

I stari ljetopis dukljanski također priča o nekom saboru na Duvanjskom polju, što ga je sabrao neki kralj Svetopelek, koji je ovdje kraljevinu svoju podijelio na dvije polovine, a te su upravo međašile kod mjesta Duvna. Koji bi to bio kralj Svetopelek, ne može se ustanoviti. Po svoj prilici misli duklianski ljetopisac pod tim prvoga hrvatskog kralja Tomislava i njegovu državu, koja se sastojala iz Dalmatinske i Posavske Hrvatske.

Po tvrđenju nekih povjesničara obdržan je na Duvanjskom polju još prije Tomislava jedan sabor između godine 877. i 882., ali taj se sabor bavio ponajviše samo crkvenim poslovima. Radilo se o uspostavi starih ‘porušenih biskupija i njihovih prijašnjih granica, naročito o sisačko] i duvanjskoj. Na ovom saboru, na kojemu su bili prisutni poslanici rimskoga pape i bizantskoga cara te mnogi hrvatski župani, knezovi i banovi, spominje se po prvi puta i bosanska biskupija, koja se sa trebinjskom i zahumskom podvrgava nadbiskupiji dukljansko-barskoj.

Gradić Duvno nazivaju također i Županjac, Pod tim imenom naći ćete ga i na zemljovidnim kartama. Pita se, kako je starodavno i slavno historičko ime Duvno zamijenjeno sa imenom Županjac?

Godine 1626. piše neki Atanazije Georgiceo u svojoj »relaciji«, da je na Duvanjskom polju glavno mjesto »Xupagn«, t. j. Županjac. Uzrok je, zašto se Duvno zove Žlupanjac, što u Duvnu na desnoj strani potoka Segeta stoje ruševine stare gradine iz srednjega vijeka, u kojoj su nekoć stolovali župani duvanjske župe kao na pr. Senkovići, Kleščići i drugi, kod kojih su boravili i bosanski kraljevi, kad su posjećivali Duvanjsko polje.

Ali za današnje Duvno čut ćete u narodu još i treće ime i to »Bukovik« ili »Bukovnik«, a to zato, jer se u tursko doba radi straha pred Osmanlijama obdržavali veliki godišnji sajmovi na 29. lipnja, 15. kolovoza i 29. rujna na podnožju planine Ljubuše i Pakline kod vreoca Bukovik, koje je udaljeno od Duvna nekih sedam kilometara uz cestu Duvno-Šuica- Bugojno.

Najbjednije stanje bijaše na Duvanjskom polju pod turskim gospodstvom i to osobito u XVII. i XVIII. vijeku. Mihajlo Jahum, rodom iz Praga, koga je rimski papa poslao godine 1654. za biskupa na Duvno, došavši onamo da primi upravu svoje biskupije, morade se brzo vratiti, te iz Senja dana 24. travnja 1659. piše kardinalu Antoniju Barberinijuo tužnom stanju duvanjske biskupije. Samu varoš Duvno našao je ne samo posve opustošenu i razvaljenu, već i čitavu biskupiju tako pustu, da se na mnogo milja daleko ne može ugledati nijedna kršćanska duša, pače nema ni drugih ljudi.

Još gore opisuje tužno stanje Duvna papin izaslanik O. Ivan de Vietri, koji na početku osamnaestoga vijeka izvješćuje papi: »Duvno ima samo pet sela sa vrlo malo obitelji«. Služba božja vršila se u šumama i pećinama. Takovu je jednu pećinu posvetio makarski biskup Nikola Bianković, koji je ujedno bio i upravitelj duvanjske biskupije. Ta se pećina nalazi u selu Bukovici blizu župskoga stana. U njoj još i sada stoji oltar.

Osmanlijske je gospodstvo u Bosni uništilo svaki trag civilizacije i uspomenu na negdašnje staro Duvno, koje je bilo centrum ilirskoga hrabrog plemena Da1mata, a nakon ovoga rimski Delminium sa municipijem i forumom na današnjoj Crkvini. Nakon doseljenja Hrvata u ove krajeve bio je isprva središte hrvatskih župana i knezova sve do Trpimira 852. godine, kad se on preselio u primorske strane i u Bihaću na moru osnovao novu prijestolnicu. Otad Duvno izgubi svoju znamenitost, i ostaje jedino sijelo slavnih župana. Još jednoć zablistalo je velikim i punim sjajem. Bijaše to u proljeće 925. godine, kad ga pohodi silni Tomislav, da na njegovu tlu, punom stare slave i legendarnog junaštva ovjenča svoje čelo kraljevskom krunom.

(nastavlja se)

Izvor: Milutin Mayer: S puta na Duvanjsko polje, Zagreb, 2009. (pretisak)