U Firenci se dogodilo nešto nesvakidašnje. Dvije bogate i ugledne obitelji spremale se na svadbu. Radosna kćerka iz jedne polazi za sretna mladića u drugu. Svi su sretni očekivali dan vjenčanja. Izjutra su kočije sa zaručnicima i rodbinom odjurile prema gradskoj palači da se vjenčaju građanski, pa onda i crkveno.
Čim su stigli pred palaču, zaručnik se požuri brzo otvoriti kočiju zaručnici i pruži joj ruku. Ali otvarajući vrata, zapne mu koprena zaručnice i potrga se. Doživjevši nezgodu, poče izbezumljeno psovati.
Zaručnica ga pogleda, problijedi, vrati se natrag u kočiju i sva zlovoljna dovikne kočijašu: “Natrag kući!”
Kočijaš je oklijevao, ali ona će odlučno: “Kući i to brzo!” Priskočiše i roditelji da umire kćer. Tu su i prijatelji. Ne pomaže i ne koristi ništa. Duboko uvrijeđena, zaručnica dovikne: “Opsovao je Boga! Nije vrijedan da ga uzme katolička djevojka koja išta do sebe drži! Nevrijednik je!”
I vratila se kući zahvaljujući Bogu koji je dopustio da je tom prilikom upoznala pravu, neukroćenu ćud čovjeka s kojim bi bila nevina stradala.
+ + +
“Psovka je đavolski govor, pakleni govor.
Jer kao što Duh Sveti govori preko dobrih,
tako đavao govori preko psovača!”
(Jedan sveti otac)
„Bog hulniku (psovaču)
neće oprostiti njegovih riječi!“
(Mudr 1,6)
Tekst: fra Petar Ljubičić