Da bi se razumio mentalitet ljudi u našem kraju, njihova povezanost i međusobno pomaganje, potrebno je poznavati rodbinske odnose. O braći i sestrama ne treba puno govoriti, oni skupa odrastaju i ako netko od njih ne poludi onda ostaju cijeli život vezani jedni uz druge.
No, braća se ožene, sestre se udaju u daleke krajeve, a u selu i komšiluku djecu odgajaju mandoseljske neviste, koje su iz drugih mjesta stigle u Mandino Selo. Tako od jetrva u zreloj životnoj dobi postanu ne samo muževima, nego zajedničkim obvezama, radostima i brigama povezane prijateljice, koje jedna drugoj pomažu kad negdje zagusti.
Primjer mandoseljskih složnih jetrva, već malo starijih ali itekako vitalnih, su naša Lipljanka koju zovemo Gajtanuša, a pravo ime joj je Anica, rođena 1930. godine u obitelji Mirka i Ive Gabrić, koja se je 1950. godine udala za Mandoseljana Jakova Šarca-Jakicu, i dvije godine od Gajtanuše mlađa Kongorka Mara, kći Petra i Slavke Radoš, koju mi u selu zovemo Batakuša, a koja se je 1953. udala za svoga Mirka, Jakičina brata.
Gajtanuša i Jakica dobili su troje djece – Jozu, Andriju i Ružicu – a Batakuša i Mirko su postali roditelji Perini, Ivićevi i Ilkini. Mirko je početkom šezdesetih otišao u Njemačku, a Jakici ondašnje vlasti nisu dale putovnicu, pa je on ostao u selu. O njegovu radu na „cekularu“, o marljivosti i upornosti, bilo je već govora na ovoj stranici i to ne treba posebno ponavljati, ali svi mi koji smo u to dobra banuli na svijet znamo da su Mirkina i Jakičina djeca oduvijek skupa radila, da smo ih često mijenjali ne znajući čiji je Pere, a čiji Andrija, koja lijepa cura je Ružica, a koja Ilka, i zašto se Ivić hvali Jozinim autom.
Da bi to bilo tako, ne samo na slikama nego u svakodnevnom životu, zaslužne su prije svega dvije mirne, neupadljive i marljive jetrve, Gajtanuša i Batakuša, koje su zbog dugogodišnje povezanosti vjerojatno postale druge sestre.
Lijepo je biti mlad, ali je možda još ljepše u starosti gledati kako djeca, unučad i praunučad rastu i cijene ono što su naučili od svojih roditelja, pa stoga našim mandoseljskim nevistama i jetrvama želimo još puno, puno godina, zajedničkih kava i blagoslova s potomcima koje su njih dvije naučile živjeti.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Ivica Šarac