IZ ARHIVE: Vukadini – Džankušići

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Prvi podaci o rodu  ovih današnjih Mandoseljana (Vukadina) mogu se pratiti od druge polovice 18. st. U današnje mjesto svoga življenja doselili su  iz Seonice (ili Omolja). Kroz tih 250 godina neprekinutoga  življenja na istom mjestu rađali su se, rasli, ženili, udavali i umirali. Već od kraja 19. st. neki iz ovoga roda odseliše u daleki svijet tražeći drugačiji i bolji život. Od tada do danas raseliše se Vukadini po cijelom svijetu. Danas potomaka ovoga roda ima diljem Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije, Europe, Australije i obje Amerike. Selili su Vukadini, ali ne raseliše i ne zaboraviše svoje Džankušiće.  Danas u Mandinu Selu živi desetak obitelji Vukadina. Daleko veći broj obitelji i članova ovoga roda živi daleko od Džankušića – mjesta rođenja njihovih pra – pra djedova, djedova, očeva pa  i vlastitoga rođenja.

Vaš Ante Vukadin – Ćipa je šesta generacija  u rodu Vukadina – Džankušića. (U jednom prilogu na ovom portalu objasnio sam kako se ovaj rod Mandoseljskih Vukadina prozvao Džankušići. Evo te priče: jedan moj pradjed oženio se od roda Džankića iz sela Kongore. Tu moju prababu, po rodu njenog rođenja prozvaše Džankuša, a djecu koju je rodila Džankuša prozvaše Džankušići – Džankušina djeca. I eto tako već dvjesta godina ostadošmo poznati po babi –  Džankušići).

Već pedesetak godina živim daleko od svoga rodnoga mjesta. Moj otac Slavko 1964. godine otišao je u Linz (Austrija) na posao. Iste godine ja sam, tadašnji gimnazijalac, dobio fotoaparat.  Tim aparatom počeo sam ‘slikati’ ljude, kuće, životinje i prirodu. Taj aparat čuvam i danas kao dragu uspomenu. Njime sam zabilježio mnoge drage uspomene svoga rodnog sela, a osobito svojih Džankušića. U svoje rodno mjesto navraćao sam svake godine. Dok sam ja bio mlađi i dok su roditelji bili živi dolazio sam češće. Posljednjih godina iz različitih obveza i zauzeća dolazim (nažalost) sve rjeđe. No, Mandino Selo i svoje Džankušiće nosim u sebi, pričam o njima svojoj djeci i djeci svoje djece.

Prilikom svakog moga dolaska i boravka u selo fotografirao sam po nešto. Kako to u životu biva  dođe vrijeme da čovjek počne vršiti neko životno pospremanje kofera i ormara. Zastane čovjek u nekom trenutku, osvrne se  iza sebe i nastoji sabrati mrvice vlastitog života razasute po životnoj putanji.

Kada sam sve sabrao na jedno mjesto i vidio što sam bio, od kuda sam potekao i što sam danas, izvješćujem: u ovih šezdeset i kusur godina  moga života nakupilo se svega i svačega, nalijepilo se na mene. Kada uspijem razgrnuti sve ono što se nalijepilo na mene dolazim do one čvrste jezgre koja je ostala nepromijenjena i koja čini bitnu oznaku moga života.

Zanima vas što je to. E, to je ono što sam na svijet donio rođenjem, što sam naslijedio od svojih roditelja i svoga roda. Tu u Džankušićima  položeni su temelji moga života: tu sam stjecao prva životna iskustva, prvu vjeru (krštenje,  pričest, krizma, vjeronauk),   prvu pismenost, prva prava istinska druženja, nikad ne zaboravljene dječje igre, prve radosti življenja, prve tuge, pa i prve zaljubljenosti. To je ona (zdrava!) jezgra što mene i danas bitno obilježava. Sve ovo drugo  što se tijekom života nalijepilo na mene čini mi se kao vanjska žbuka koja vremenom otpada i nestaje.

Sačuvao sam veći broj fotografija  nastalih u vremnenu od 1965. do danas. Za portal Mandino Selo izdvojio sam neke sličice nastale u vremenu od 1965. do 1974. (Iz kasnijeg vremena do danas u selu je više fotoaparata i onih koji su slikom bilježe život sela i čuvaju ga za nove naraštaaje.)

 Sve moje fotografije iz toga vremena su crno-bijele i sve se odnose na Mandino Selo – Džankušiće. Ima tu prikaza osoba, scena iz svakodnevnog života, prikaz naselja Džankušići, radovi na polju, u šumi, vršidba, čobanovanje  i dr. Neki će se prepoznati na nekim sličicama, neki će oživjeti davne događaje svoga djetinjstva, neki će po prvi puta vidjeti  kako je izgledalo selo (Džankušići) prije pedesetak godina. 

Slika br. 1       

Na slici se vidi dio Mandina Sela koji se naziva Džankušići. Što se uistinu naziva tim imenom. Mandino Selo proteže se u dužini cca dva kilometra. Od škole  na sjevero – zapadu do Rezine gradine i Rezinih kuća na jugoistoku. Selo se od davnina nazivalo po rodovima  koji su se naseljavali i grupirali svojim dolaskom na jednom mjestu. Odmah do škole su Bilanovići (Srbi – pravoslavci – odselili su devedesetih godina), odmah do njih su Dilaveri – muslimani. Do Dilavera su živjele dvije obitelji Milisava zvanih Radići (odselili devedesetih).

Od Banove kuće počinje dio sela kojeg nastanjuju Hrvati – katolici. Ovaj dio sela dijeli se na Šarce, Šumane, Sesare, Joskanoviće (rod Vukadina), Markoviće i Džankušiće. U proširenom imenu u Džankušiće spadaju,(danas) dvoije obitelji Šaraca, jedna obitelj Sesara i brojni rod Vukadina – Džankušića. Rezine kuće  malo su izdvojene  i oduvijek su nazivane Reze. Danas ove podjele sela nisu više tako naglašene. Mnogi su odselili, mnogi umrli, a neki opet sagradiše svoje kuće dolje ispod sela- bliže cesti.

Priložena Fotografija je nastala 1968. godine. (Točnu godinu moguće utvrditi u razgovoru s Jozom Vukadinom.) Krajnje desno na slici vidi se tzv. Prljušina kuća. Stara kamena kuća, pokrivena slamom. Ovo je tipična kuća kakvih je većina u Mandinu Selu do te godine Vidi se početak gradnje nove Prljušine kuće. Gradnja je na dva kata i još nije bila pokrivena.

Lijevo od ove kuće  je velika kamena  katnica u kojoj su živjele dvije obitelji: Obitelj Slavka Vukadin i obitelj Joze Vukadin. To je velika kamena katnica zidana 1934. god. Kuću su zidali kameni majstori  iz Kovača lijepim klesanim kamenom. Prozori i vrata bili su uokvireni rezbarenim (troplet) kamenim  stupovima. Nažalost ti stupići kao i lijepa kamena vašnjština krajem šezdesetih godina je nestala. Najprije je Jozo (Danin i Antin otac) želio obnoviti i ‘osuvremeniti’ svoju kuću. Kasnije je i Slavko (moj otac), misleći kako ni njegova kuće neće biti gora od Jozine, pa je i on svoj dio obnovio – to jest upropastio. Tužan sam i danas radi toga njihovog ‘osuvremenjavanja i uljepšavanja’ te kamene ljepotice u kojoj sam ja rođen. 

U prizemlju kuće je magaza – podrum za spremanje žita, krompira, brašna, različitih alatki, konjske opreme i koječega drugoga. Tko može nabrojiti što sve ima u podrumu ili na tavanu jedne seoske kuće!  U to vrijeme u magazi se još i spavalo. Na katu  su na svakoj strani bile sidetije (sobe za dnevni boravak) i spavaće sobe. U razizemlju na istočnoj strani nekada je bilo ognjište iznad kojeg se sušilo meso! Kuća je bila pokrivena bijeom ciglom (crijepom). Bio je to crijep slabe kvalitete, kojeg su Jozo i Slavko tih godina zamijenili novim crvenim crijepom. Kasnije je Jozo dogradio svoj dio kuće na način da je ispod dograđenog dijela uredio  i garažu. Danas ta garaža služi za uređaje za centralo grijanje i druge potrepštine. Danas su Jozini i Slavkovi sinovi sagradili nove kuće i u ovoj na slici nitko ne živi. Ona je dobrog stanja i nama koji smo rođeni u toj kući znači veoma dragu  ui vrijednu uspomenu.

Ovakve kamene kuće imale su dobrostojeće (bogatije ) obitelji. U selu su  takve slične kuće imali Kažimirovi, Joskanovići, Stojanovići i još neki. Veći broj obitelji imao je strae male kamenne kuće pokrivene slamom ili neke katnice u kojma se na katu živjelo i spavalo, a u prizemlju je bila staja/klanica za krave i konje, pa i ovce.

Lijevo od ove nekadašnje kamene ljepotice su pojate (štale) (Jozina. Slavkova i Boškova) za blago i piću (hrana za goveda, konje i ovce.)

Još lijevo nalazi se stara Boškova kuća u kojoj se tada još stanovalo. Malo dalje  lijevo vidi se nova Šćetina kuća. Još lijevo vidi se stara Šćetina kuća. Kamena katnica u kojoj se gore stanovalo, a u donjem dijelu boravilo je blago: goveda, konji (sjećam se velikih Šćetinih konja). Šćetina kamena kuća i danas izgleda baš kao i prije 50 godina. Danas ničemu ne služi. Šćeta i Cebarka poodavno su umrli, a njihovi  sinovi sagradili nove  kuće, a kćeri se poudale.

Odmah do Šćetine kuće vidi se Jokulova (Jozo Seser, oženio je Milu unuku Petra Vukadina) pojata sagrađena na temeljima stare Perine kuće. (Ta stara kuća, koje se dobro sjećam, bila je katnica. Donji dio bio je kamen, a gornji dio je drvena konstrukcija. Bila je pokrivena šindrom. Ne znam postoji li danas takava vrsta pokrova, ali sjećam se da su to bile tanke drvene daščice premazane nekom crnom bojom/uljem ili katranom. U donjem dijelu kuće boravilo je blago, a na katu živjela je mala obitelj Pere i Brišnjičke, a kasnije i Jokula i njegove obitelji.) Lijevo od ove kuće Jokukul je sagradio malu prizemnu stajaću kuću. Preuređenjem i nadogradnjom te kuće Jokul je mnogo kasnije sagradio svoju današnju kuću. 

 Danas moji Džankušići  posve drugačije izgledaju. Stare kuće nisu porušili – hvala Gospodinu!) ali nove su sagradili. U selo je stigla struja, telefoni, asfaltni put. Pred svakom kućom barem je po jedan autommobil.

Odmah ispod puta nalaze (na slici)  se vrtovi. Svaka Džankušića obitelj imala je svoj vrt. Danas tih vrtova nema. Najveći dio tih vrtova danas pokriva kuća s vrtom pok. Ilije – Ile Boškova.

Tekst i foto: Ante Vukadin – Ćipa