IZ ARHIVE: Na Glavičicama

objavljeno u: IZ ARHIVE | 0

Skupila se jednog dana odabrana družina i krenula padinama i usponima, da bi završila na Glavičicama.  Za pretpostaviti je da se nitko nije previše umorio, ali je sunce počelo grijati ranije nego inače u to doba (proljeće na početku ili sredinom sedamdesetih), momci su još imali jakne, veste i kapute na leđima, a nove, bijele čarape na nogama, pa su malo zasjeli, započeli priču i načeli bocu konjaka koja je uskoro neslavno završila na livadi,  te nije bilo potrebe da se dalje kreću.

Neki od momaka sa slike su prerano umrli (pokojni Jozo Jolić, nastavnik povijesti i zemljopisa iz Kongore, Tomić Galić i Ivan Radoš – Ćuta), a s njima su trojica Mandoseljana – Marko Lukin u pozadini, Jozo Krstin u cipelama nezgodnim za teren i Pere Mirkin širokoga osmijeha, dok sedmu glavu ni nakon osme analize slike nikako ne mogu prepoznati.

Pokojni Ćuta je, ako se točno sjećam, bio kondukter u autobusu koji je u sedam sati dolazio iz pravca grada i vozio u Kongoru.  Muku je mučio s učenicima koji nisu imali mjesečnu kartu ili su istu zaboravili, da bi nakon ukora produžio do sljedećih sjedala ne zaboravljajući napomenuti kako će sljedeći put biti puno stroži. Ne sjećam se međutim da je ikada ostvario svoje prijetnje i izbacio nekog učenika iz autobusa.

Nakon što bismo s Ćutom ili pješice dospjeli do kongorske škole prelazili smo u nadležnost nastavnika Joze Jolića, oženjenog iz Borčana, koji nas je učio imena planina, dolina, rijeka, gradova i vladara.  U vrijeme kad je bio moj nastavnik Jozo je bio malo puniji, pa pretpostavljam da je ova slika nastala početkom sedamdesetih, dok je moja generacija išla u školu u Mandino Selo.  Tamo smo prvi put upoznali pokojnog Jozu koji je izvjesno vrijeme bio i ravnatelj škole, pa je u toj funkciji došao u inspekciju u naše selo, a meni se čini da je tom prilikom imao istu vestu na sebi.

Kako je završilo druženje momaka na Glavičicama nije zapisano u knjigama, ali ako nekoga put nanese pored trnja sa slike, nek se sagne i pokupi flašu s livade – ovo društvo je svoju odnijelo kući, ali i njihova djeca i unučad vole prirodu i društvo pa je lako moguće da su nastavili istim stopama. A flaše danas ništa ne vrijede pa se lako zaborave.

 

Tekst: Blago Vukadin

Foto: Jozo Tokić