Veliki pozdrav, veći od kršne Zavelim planine, Veliki pozdrav iz Roškoga Polja – ovo su riječi kojima si uvijek pozdravljao, usmeno ili u porukama. Gospodin te sinoć iznenada pozvao sebi, u Nebeski Zavelim.
Dragi naš Ante, hvala ti za sve lijepe trenutke i godine iskrenog prijateljstva. Neka ti je laka roška gruda kojom si se svugdje ponosio i dičio. Počivao u miru Božjem! Iskrena kršćanska sućut obitelji.
Ante je povremeno slao i tekstove koje smo objavljivali na našim stranicama. I ovo je jedan od njih.
Prelistavajući ovih dana stare foto albume zadržao sam se na slikama koje datiraju od prije skoro dvadeset godina. Sjećam se dobro kad sam s kolegom Mirom Šumanovićem dogovarao obilazak jama na području Roška Polja, a usput sam od njega tražio da mi po dolasku u Roško Polje svojom tada moćnom foto tehnikom napravi koju sliku – panoramu Roška Polja, koju sam tada trebao spremiti za Monografiju LS Herceg Bosne koja je tada bila u pripremi, a svjetlo dana je trebala ugledati povodom desete godišnjice od osnivanja LS HB. U razgovor je tada bio uključen i moj dragi prijatelj Damir Kelava.
Bez imalo dvojbe Miro mi je dao obećanje i na kraju je to obećanje i ispunio. Pojavio se sa svojim kolegama iz Speleološkog društva „Mijatovi dvori“, sa nešto malo kašnjenja, zbog čega smo taj dan u Rošku Polju obišli dvije jame, jednu između Vojkovića i Radoša i jednu na potezu Močila. Jama između Vojkovića i Radoša i nije bila toliko interesantna stoga što nije ni imala nekakvu dubinu pa se oko nje nismo puno ni zabavili.
Put nas je dalje vodio prema Močilima gdje nasuprot samoga vrila Močila postoji jama koju je vrijedilo pogledati. Odmah po dolasku na okno jame započele su i pripreme za ulazak u jamu. Dok se ekipa spremala ja i kolega Damir s velikim zanimanjem smo promatrali njihove pripreme, a da ne govorimo o tom koliko nas je zanimalo kakvo li će stanje biti u jami, dubina jame i hoće li što u njoj pronaći. E pošto su se momci spremili prvi u jamu je krenuo Miro, a zatim pokojni Viktor Drmić, pa Pere, naravno bez mene i Damira koji smo ostali uz okno jame očekujući rezultate spusta u jamu. Nakon nekoliko minuta ekipa je bila na dnu jame, po njihovim riječima na nekih šesnaest metara dubine.
Na samome dnu od predmeta su našli jedan dosadašnji kuver što bi ljudi donosili iz Njemačke, a u njemu je bila jedna košulja perlonka. Od živih stvorova pronašli su jednog daždevnjaka (salamandra salamandra) zvani pjegavi daždevnjak. Nisu ga iznosili van nakon što sam im rekao da ga se da naći i na kopnu, na otvorenom na nekoliko lokacija. Po izlasku iz jame na Močilima smo prezalogajili, a pošto je vrijeme brzo odmicalo Miro sa svojom ekipom morao je put Tomislavgrada. Panoramu sela mi je odradio pri povratku iz sela, a za Monografiju LS ja sam uspio pronaći nešto slika iz svoje foto zbirke.
Obilazak drugih jama smo ostavili za neka druga vremena.
Tekst i foto: Ante Đikić




