U Mandinu Selu je oduvijek bilo originalnih ljudi, osoba koje su se nečim isticale i kao takve ostale u našem sjećanju. Jedan od upečatljivijih Mandoseljana svakako je bio pok. Ilija Vukadin, starim nadimkom Prljuša, a kasnije Braca (obadva „a“ su kratka u izgovoru), koji je prije nepunih dvadeset godina preminuo.
Prljuša je se isticao svojim direktnim pristupom i veseljem kad bi bio u društvu, bez obzira na to radi li se o mlađim ili starijim osobama. Kod njega su kartali, igrali table i bele, pričali priče iz prošlosti i planove o budućnosti pripadnici starije, i moje (već srednje) i mlađe generacije.
Na slici iz Vjekina albuma su njegovi roditelji Ilija i Mara u društvu cure koju ni ja ni Ivica nismo mogli prepoznati. Fotograf ih je ovjekovječio ispred njihove obiteljske kuće smještene ispod grede i iznad široke livade na tadašnjem kraju Džankušića.
Mara je iz roda Šumanovića, udala je se krajem pedesetih za svoga Iliju i dobili su sedmoro djece – tri sina i četiri kćeri. Budući da sam izbirljiv počet ću od ljepšega spola, a Marine i Prljušine kćeri su sve tako privlačne da bi bilo teško odlučiti se koja od njih je najljepša. Meni su se sviđale sve četiri – i Darina, i Dragica (moja generacija), i Višnja, i Iva. Cure su se davno poudale i imaju svoje obitelji, a na jednoj od fotografija nedavno prikazanih u našoj arhivi se na osnovu Ivine slike čitatelji ove naše stranice mogu uvjeriti u to da ne pretjerujem kad govorim o ženskoj ljepoti.
Najstarije Marino i Prljušino dijete bilo je muško, pok. Bože, koji rano obolio i mlad umro (1991.). Nakon njega rođen je Mića koji sada živi u roditeljskoj kući, a najmlađi je Vjeko – on je sebi i svojoj lijepoj ženi sagradio novi dom – bavi se građevinom i unatoč solidnom broju godina i puno višem broju dnevno popušenih cigareta još uvijek voli i može zaigrati kao libero u mandoseljskoj nogometnoj reprezentaciji, pod motom „Lopta može proći, ali protivnik ne!“.
Blago Vukadin