IVAN LOZO: Porijetlo srednjovjekovnih duvanjskih župana Semkovića

IVAN LOZO: Porijetlo srednjovjekovnih duvanjskih župana Semkovića

objavljeno u: POVJESNICA | 0

Premda duvanjski župani i humske vojvode Semkovići nisu nastupali kao samostalni oblasni gospodari poput Hrvatinićia, Kosača, Sankoviča, Jurjević – Vlatkovića i Pavlovića ipak su uz ove spomenute hrvatske, humske i bosanske plemiće srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva jedino još Semkovići bili primljeni među plemstvo Dubrovačke republike. Znači da ipak nisu bili toliko neznačajni da se do danas u literaturi spominju rijetko i samo usput. Nastojim prikazati cjelovitiju sliku te obitelji koja je gotovo dva stoljeća upravljala duvanjskim krajem i šire. U ovome skromnom članku ponuditi ću odgovor na pitanje porijekla Semkovića.

Jedini članak o duvanjskim Semkovićima, nepune dvije stranice, do danas je iz pera Mihaila Dinića koji se nije bavio porijeklom Semkovića, već kao prvoga predstavio župana Vukmira (Mihailo Dinić, “Humsko – Trebinjska Vlastela”, Beograd, 1967., str. 33, 34.). Iz darovnice-potvrdnice kralja Stjepana Dabiše, izdate 17. svibnja1395.g. duvanjskom županu Vukmiru Semkoviću, doznaje se da je Vukmir svojedobno sa kraljem Tvrtkom zamijenio svoje selo El’šenica (danas Jošanica kod Duvna) za selo Kolo na Dl’mni. U novije vrijeme je Mladen Ančić iznio neuvjerljivu tezu da su Semkovići izvorno bili usorski rod (Mladen Ančić, “Putanje klatna – Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću”, Zadar-Morstar 1997., str. 190, 191.). Ančić zamjenjeno duvanjsko selo El’šenica nastoji povezati sa zemljom zvanom Jelsauicha u Usori (danas Jošavica općina Vukosavlje BiH) koju je ban Tvrtko 1374.g. darovao bosanskom biskupu Petru. Takva konstrukcija otpada jer isprava kralja Stjepana Dabiše nedvojveno otkriva da su Semkovići svoje selo zamijenili sa kraljem, a ne banom Tvrtkom, znači 1378. ili koju godinu kasnije.

Sama činjenica da se plemenština Semkovića nalazila u duvanjskom kraju koje je bilo sastavni dio starohrvatske oblasti Tropolje (duvanjsko, livanjsko, glamočko polje)ukazuje da su Semkovići pripadali zajednici hrvatskog plemstva. Samo usput rečeno; dio Tropolja se kasnije prozvalo Zapadne strane i ušlo u sastav humskog kneštva. Taj se prostor suprotno mišljenju većine povjesničara nikada nije nazivao i Završje. Na to je već, ispravno, upozorio Nedim Rabić. (Nedim Rabić, “Mjesto i značaj Gradačca u srednjovjekovnoj Bosni i njenoj teritorijalnoj organizaciji”, u: Gračanski glasnik, str. 46. – 55.). Oblast Završje 1332.g upotrijebljen je kao geografska prostorna odrednica za širu oblast u Posavini.

Poradi nedostatka sigurnih diplomatskih izvora o povezivanju duvanjskih Semkovića sa vrličko-livanjskim rodom Čubraniča može se govoriti samo u okviru hipoteze, mada sa jakim indicijama.

U funkciji duvanjskih župana izvorima su poznati jedino Semkovici čiji dvor se nalazio uz duvanjski potok, danas zvan Seget. Naselje oko dvora nazvano je Županjac, današnji Tomislavgrad. Nakon što su Osmanlije zavladali duvanjskim krajem potomci nekadašnjih duvanjskih župana javljaju se kao izbjeglice Xupanovich de Xupagnaz de Dubna u Pučišćima na otoku Braču gdje su oko 1900. izumrli. (Andre Jutronić, “Naselja i porijeklo stanovnika na otoku Braču”, Zagreb 1950., str. 172.). Budući da su grbovi biljezi identiteta i da je grb duvanjskih Semković-Županića gotovo identičan sa grbom blidinjsko-drežničkih Masnovića nameće se zaključak da rodonačelnici ove dvije obitelji imaju zajedničkog muškog pretka.

 

U Fojničkom grbovniku zabilježeno je da su Masnovići izvorno livanjski plemići. Rodonačelnik blidinjsko-drežničkih Masnovića, knez Mastan se godine 1354. predstavlja kao sin kneza Bubanje, a knez Bubanja se 1322. bilježi kao knez Buban sin Vojina iz Livna. Nesporno je da je knez Vojina bio iz vrličko-livanjskog starohrvatskog roda Čubranića, tako prozvanih po rodonačelniku koji je nosio ime sv. Ciprijana, hrvatski Čubran. (Ivan Jurković, “Vrhrički i hlivanjski plemeniti rod Čubranića do sredine 15. stoljeća”, Pula 2006.). Sudeći po svemu rodonačelnik Semkovića, vlastelin Semko (cca. 1315. – 1375.) javlja se u dubrovačkim kancelarijskim spisima Velikog vijeća 1. ožujka 1361. zajedno sa knezom Dabišom Kotromanićem, kasnijim kraljem (“Monumenta Spectantia Historiam Slavorum Meridionalium”, Volume 27. Zagreb 1895., str. 64.). Bliskost vlastelina Semka sa knezom Dabišom određuje rezervirani stav Semkovića prema banu/kralju Tvrtku, ali i njihov uspon nakon Tvrtkove smrti 1391. kada je na prijestolje došao Dabiša. O tome drugom prilikom više.

Za sada može ostati otvoreno pitanje jesu li drežničko-blidinjski vojvoda Mastan i duvanjski župan Semko bili braća ili samo stričevići.

 

Poljica Imotska – Koeln, 26.01.2018.

 

Ivan Lozo