IVAN LOZO: Plemenština i ostali posjedi duvanjskih župana Semkovića

objavljeno u: POVJESNICA | 0

U prethodnom članku je već rečeno da su duvanjski Semkovići potomci livanjskog kneza Vojine iz roda Čubranića. Bilo bi interesantno ispitati nisu li i kasniji ramsko-duvanjski begovi Kopčići bili potomci kneza Vojine. Heraldički elementi Kopčićeva grba ne otkrivaju samo njihovu pripadnost hrvatskom plemstvu već daju naslutiti blisko srodstvo sa duvanjskim Semkovićima i drežničko-blidinjskim Masnovićima.

Grb ramsko-duvanjskih Kopćića prema Grbovniku Neorić-Korijenić 1595.

 

Budući da se nitko od dosadašnjih autora nije bavio pitanjem plemenštine i ostalih posjeda Semkovića ovim člankom nastojim dati odgovor na to pitanje. Čini se da Semkovići 1400. godine više nisu imali udjela u livanjskim posjedima potomka kneza Vojine, već da su svoj dio prepustili livanjskim rođacima a zauzvrat postali jedini vlasnici jednoga dijela duvanjskih posjeda Čubranića.

Iz, već u predhodnom članku spomenute, potvrdnice kralja Stjepana Dabiše izdate 1395. godine županu Vukmiru Semkovići i braći mu Stipanu i Tvrtku doznaje se da su oni držali duvanjsko selo Jošanicu i došli u posjed sela Kolo. Kao duvanjski župani svoj su dvor imali u Županjacu, današnjem Tomislavgradu. Moguće je da su osim toga držali i duvanjska sela: Stiepanići i Vučipolje te selo Gregurići. Naime, cini se da se u nazivima tih sela sačuvala uspomena na nekadašnje gospodare, knezove Stjepana, Vukmira i Grgura Semkovića.

Iz pisma pape Nikola V. vojvodi Sladojo Semoviću od 19.lipnja 1447. godine doznajemo da je glavni grad Semkovića tada bio Rog u duvanjskom selu Roškom Polju (Augustin Theiner, “Veteran monumenta historica Hungariam” II., Rim 1859., str. 236.). Izgleda da su u posjed grada Roga došli tek za vrijeme druge vladavine kralja Stjepana Ostoje (1409. – 1418.) kada je Ivan Semković od kralja uzdignut u čast i dužnost humskog vojvode. Papa osim Roga spominje i druge imenom ne navedene utvrde Semkovića. O kojima je konkretno riječ može se samo nagađati.

Papin vikar za Hrvatsku i Bosnu, hvarski biskup, je papinu kancelariju dobro obavijestio o posjedima Semkovića i izvan Bosne, u hrvatskom primorju. U suprotnom se u papinoj buli nebi našla formulacija tam in regno Bosne quam alibi – kako one u bosanskom kraljevstvu tako i one drugdje. Povelja hrvatsko-ugarskog kralja Matije Korvina iz 1480. godine otkriva da je Sladoje Semkovići ranije držao selo Igrane u Primorju (Vjekoslav Klaič, “Prilog za povijest Poljica u XV. stoljeću” u: Vjesnik Kr. Hrv – slav. Zem. Arkiv XV,, Zagreb 1914., str. 42.). Turski defter iz godine 1477. primorska sela Igrane i Baćinu bilježi kao posjed Miroslava, sina Sladoje (Ahmed S. Aličić, 1985, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina 1477. godine, Sarajevo: Orijentalni institut u Sarajevu, 1985.). Primorski posjedi Semkovića očito nisu bili u sastavu njhove izvorne plemenštine, već sudeći po svemu miraz žene vojvode Ivana Semkovića. Ona je najvjrojatnije bila iz kuće humsko-primorskog kneza Jurja Radivojevića. O bliskim odnosima između Jurjevića-Vlatkovića i Semkovića biti će još riječi.

Kancelarijski zapis Dubrovačke republike iz 1450. otkriva da su Semkovići imali i svoje Vlahe koji su sol za stoku kupovali na neretvanjskom trgu Drijeva/Gabela (Mihailo Dinić, “Humsko – Trebinjska Vlastela”, Beograd, 1967., str. 33, 34.). Vlasi se na hrvatskim prostorima pojavljuju od 14. stoljeća. Plemići su ih mogli primiti na svoje posjede jedino ukoliko su za to imali kraljevo dopuštenje. Zapadnohercegovački Vlasi bili su katolici. Budući da su se relativno brzo asimilirali u Hrvate izvori ih nazivaju i „Vlasi Hrvati“ (Karlo Jurišić, “Registri turskih dokumenata o franjevačkom samostanu u nahiji Imota”, u: Čuvari Baštine, Imotski 1989.). O skupini Vlaha, pod vodstvom Luke sina Stipanova, nastanjenih nedaleko tvrđave Rog svjedoći osmanlijski defter iz godine 1519. Pri tome ne treba isključiti ni mogučnost da su Luka i njegova skupina bili etnički Hrvati koji su u Osmanskom carstvu samo uživali privilegirani status Vlaha.

 

Poljica Imotska – Koeln, 01.02.2018.

 

Ivan Lozo