HRVATSKI SANITET TIJEKOM SRPSKO-CRNOGORSKE AGRESIJE NA RH (1990.–1995.): Suradnja s ratnim zdravstvom HVO-a (15)

objavljeno u: DOMOVINSKI RAT | 0

PROBLEMI I RJEŠENJA

Rad medicinskih službi HVO-a bio je praćen mnoštvom poteškoća i problema. Osim manjka osoblja koje je imalo znanja i vještine vezane za ratno zdravstvo, u našim civilnimzdravstvenim ustanovama nismo imali ni približno dovoljno -liječnika specijalista kirurških grana medicine, anesteziologa, transfuziologa, epidemiologa kao i drugih stručnjaka javnoga zdravstva. U samom početku rata opremljenost naših ratnih bolnica lijekovima, opremom i sanitetskim materijalom bila je dobra, ali nismo mogli ostvariti sigurne zalihe istih. Probleme iz te oblasti svakodnevno smo rješavali racionalizacijom i preraspodjelom sredstava te donacijama koje uglavnom nisu bile planski organizirane.

Rascjepkapost teritorija kojeg smo branili rezultiralo je mnoštvom malih enklava u kojima se našao znatan dio hrvatskoga naroda. Cijela Središnja Bosna bila je posve izolirana od ostatka svijeta, a unutar toga šireg prostora bilo je nekoliko prostora (enklava) različite veličine koji međusobno također nisu mogli komunicirati. Prema veličini prostora i broju stanovnika najveća među njima bila je Lašvanska dolina (Vitez, Busovača, Novi Travnik, Nova Bila), a najmanja Daštansko (dio općine Vareš). Kiseljak i Kreševo bili su enklava za sebe kao i šira okolica Žepča, te Usora. S druge strane, cijela bihaćka krajina s velikim brojem bila je u istoj situaciji. Možemo kazati da je dio Posavine (Orašje), bez obzira na ograničenu komunikaciju preko Save, također bio svojevrsna enklava. Svaka enklava imala je svoje posebnosti vojnoga okruženja, potreba, ali i iznalaženja rješenja. U svakoj od njih trebalo je organizirati rad zdravstvenih službi bez obzira na broj civilnoga stanovništva i vojnika koji se u tom trenutku u njoj nalazio i bez obzira na to što je komunikacija s tim prostorima bila posve teška ili je nije bilo. Protivno svim poteškoćama, a prije svega nedostatku kvalitetnoga medicinskog osoblja, opreme i lijekova, za svaku veću enklavu organizirali smo ratnu bolnicu. Opskrba tih ustanova potrebnim lijekovima, krvlju, sanitetskim materijalom, sanitetskim vozilima i ostalim potrepštinama bio je pravi izazov. Dodatan problem bio je osiguranje zadovoljavajuće kvalitete zdravstvene skrbi. Tamošnji su liječnici radili bez zamjene danonoćno i bez podrške sa strane. Kao posljedica svega toga bila je stalna potreba za organiziranjem evakuacija najtežih pacijenata te njihovo konačno zbrinjavanje i rehabilitacija. To smo u pravilu činili sanitetskim helikopterom čija je posada cijelo vrijeme rata imala zabranu letenja. Letjelo se rijetko, noću i po nevremenu. U ime brojnih bolesnika, ranjenika i zdravstvenih djelatnika iskazujemo zahvalnost gospodi pilotima na čelu s pukovnikom Perićem.

Izgradnja sustava zdravstvene službe HVO-a nailazila je i na nerazumijevanje vlastitih vojnih zapovjednika. Naime, neki među njima, budući da nisu imali ni minimum vojničkoga znanja, podcjenjivali su mjesto i ulogu ratnoga zdravstva u postrojbama HVO-a te su od medicinskoga osoblja tražili da obavljaju i poslove za koje niti su nadležni niti obučeni. Tako su nerijetko liječnici na samoj bojišnici osobno izvlačili ranjenike te im na otvorenom i ne zaštićenom prostoru, pod velikim rizikom i za ranjenika i vlastiti život, ukazivali prvu pomoć. Tamo gdje se vodio rat u naseljenim mjestima, kao što je na primjer grad Mostar, vozači sanitetskih vozila bili su izravno izlagani ranjavanju pa i pogibiji nakon štobi ih pojedini zapovjednici postrojbe upućivali na izvlačenje ranjenika bez zaštite. Što zbog slabe opremljenosti, a što zbog nediscipline, veliki je broj vojnika teško ranjavan ili je pogibao zbog banalnih razloga kao što je neukopavanje, nekorištenje kaciga itd. To je osobito bilo izraženo u prvim mjesecima rata.

Na sve probleme, nepogode i nerazumijevanja, djelatnici ratnoga zdravstva HVO-a odgovarali su profesionalno, sustavno i dosljedno te su nepokolebljivo, primjerom i ugledom kojeg su izgradili, mijenjali okruženje nabolje.

(nastavlja se)

Izvor: Hrvatski sanitet tijekom srpsko-crnogorske agresije na RH (1990.-1995.): Ivan Bagarić i ostali: Suradnja s ratnim zdravstvom HVO-a“, Medicinska naklada, Zagreb, 2015.

Foto: Wikipedia