Jel‘ Maksimir, il‘ je Poljud blijedi?
Nit je Poljud, nit Maksimir plavi,
već u vrtlu na rašćanskoj gredi
igralište na zelenoj travi.
Ime mu je Gradaš’novac ravni,
okružen je kamenjem vrt mali,
na njemu su poznati i slavni
s loptom mnoge bitke vojevali.
„Spremaj majko zobnicu i tene,
jer sutra se izlet školski sprema,
cijelog dana zaboravi mene,
do večeri kod kuće me nema“,
tako junak majci govoraše,
majka brižna radosnice briše.
Kad se jutrom djeca poustaše
svi se trkom školi zaputiše.
Učitelj ih dočekuje, viče,
pa u goru visoku ih goni,
ovce bleje, a Dragulja riče
čudeći se šarenoj koloni.
Cijelog dana tu se lopta gura
mandoseljska pobjeda je, zna se,
dok grupica raspjevanih cura
preko štrika preskačuć igra se.
A kad sunce za primakne se gradu
pa se rane vidaju i liječe,
skuplja učo svoju grupu mladu:
„Ajte kući, uskoro će veče.“
Kakav Poljud, i kakvi bakrači,
il‘ Maksimir, ili Marakana,
veseli se po gredi i skači!
Nema ljepšeg od izleta dana.
Blago Vukadin