Foto: HTV/ HRT
U nevjerojatnim uvjetima, gdje su temperature dosezale i minus 20 stupnjeva, sestre su sedam dana provele na rubu života i smrti, održavajući se budnima uz molitvu, pjesmu i razgovore.
Njihova jedina hrana bile su žvakaće gume koje su imale kod sebe, a za vodu su sisale ledenice iz stijena. Misli o majci bile su im najveća snaga; znale su da bi ih majka tražila do posljednjeg daha i zbog nje nisu gubile nadu.
– Maštale smo o hrani, o toplom čaju… Sve što smo željele bio je gutljaj nečega toplog, pa makar bilo to i zadnje što ćemo popiti, prisjeća se Draženka.
Sedmog dana napokon su ih začuli lovci, Drago, Krešo i Rade Čavar. Lovci su ih prvo pitali tko su i koliko dugo su ondje, misleći da su se slučajno zatekle na snijegu. Tek kada su shvatili težinu situacije, krenuli su u akciju spašavanja.
– Ispočetka nisu vjerovali da smo ondje cijeli tjedan, ali kad su nas napokon čuli i vidjeli, krenuli su se spuštati prema nama, kazala je Draženka.
Lokalni lovci riskirali su vlastiti život, pomogli su im izaći iz kanjona s pomoću užadi.
Šima i Draženka bile su modre i iscrpljene, a sjećaju se kako im je taj prvi topli čaj koji su dobile nakon akcije spašavanja bio najljepši na svijetu.
No, posljedice zime i dugotrajnog izlaganja hladnoći bile su neizbježne – zbog teških ozeblina sestrama su amputirane obje noge. Unatoč tomu, priča o njihovoj snazi i hrabrost odjeknula je diljem tadašnje Jugoslavije i postala inspiracija mnogima.
Danas, 40 godina poslije, sestre Čuljak ponovno posjećuju kanjon – mjesto koje je zamalo postalo njihov grob, ali koje im je, u konačnici, darovalo novi život.
HRT