Ophodnja u OTINOVCIMA
Preuzeto od: argentinasemper.org
«Tri godine gorčine srušile su se na mene, ali i sigurnost da sam pronašao pravi razlog zbog kojeg sam bio tamo.»
Dana 1. studenog 1994. godine u 10:00 sati stigli smo helikopterom u Crvenice (Tomislavgrad, Bosna i Hercegovina); bili smo zračno-desantni ešalon 1. HGZd.
Operacija Cincar imala je za cilj povratak lokaliteta Kupres, Vukovsko, Zloselo i cijelo okolno područje. Bila je to kombinirana operacija u kojoj su sudjelovali HVO (Hrvatsko vijeće obrane) i Armija BiH. Armija BiH smjera napada bilo je iz Bugojna (sa sjevera), a njihovi konačni ciljevi bili su osvojiti vrhove Stožer Demirovac (1720 m) i preuzeti kontrolu nad «Kupreškim vratima» (planinski prolaz Kupres).
Dok je HVO napadao iz Rame (s istoka) i iz Šuice (s juga). 1.HGZd sudjelovao u operacija CINCAR od 1. do 17. studenog 1994. jer smo premješteni na drugi front kako bismo sudjelovali u operaciji ZIMA ’94. Detalji o tim dvjema operacijama bit će objavljeni nekom drugom prilikom, jer cilj ovog teksta je ispričati događaj koji je uključivao duhovno iskustvo.
Dana 3. studenog 1994., trećeg dana početka operacije CINCAR, ušli smo u grad Kupres. Neprijatelj se povukao u neredu, kao da je znao gdje ćemo napasti i koje položaje trebaju napustiti. Ušli smo u Kupres, kao što sam rekao, istog tog 3. studenog, na moj rođendan. To će biti vrlo poseban rođendan za mene.
Oko podneva Darko Mršo i Marko Čićak su mi predložili da krenemo prema selu Goravci, u podnožju planine Stožer. Trebali smo prijeći dionicu od dva kilometra, što je još uvijek bila ničija zemlja. Razlog za ovu ophodnju bio je osloboditi selo u kojem su rođeni i živjeli Marko i Darko. Da bismo razumjeli zašto sam prihvatio, moramo razumjeti razlog njihovog zahtjeva.
Nakon izgubljene prve bitke za Kupres koja trajala od 3. do 11. travnja 1992., moji vojnici bili su prisiljeni napustiti svoju zemlju. Kao dio hrvatske vojske borili su se u svim akcijama u kojima je sudjelovala SP Bojna Zrinski. Bio je to vrlo osjetljiv trenutak za njih jer su se konačno nalazili 2 km od svog rodnog sela.
Ova ophodnja izgledala je rutinska, jer se vjerovalo da se neprijatelj povukao i da postoji mala vjerojatnost da ćemo naići na zaostale srpske patrole. No, imala je vrlo poseban emocionalni sadržaj. Najveći rizik s kojim smo se trebali suočiti bio je mogući kontakt s našim bivšim neprijateljima iz Armije BiH jer su napadali sa sjevera, i morali su osvojiti visove Stožera.
Iako su Armija BiH i HVO koordinirali i odredili crte do kojih treba doći kako bi se izbjeglo bratoubilaštvo, 1. motorizirana gardijska brigada HVO-a već je imala okršaj. Unatoč tome što smo sada bili saveznici, krv još nije bila osušena među nama; nije se znalo kako će vojnici prve crte reagirati u početku i hoće li poslušati.
U veljači 1994. godine, kada je potpisan Washingtonski sporazum, prekinuta su neprijateljstva između Hrvata i Bošnjaka muslimana. Naša jedinica borila se protiv brigade Armije BiH, koja je slučajno trebala uspostaviti kontakt s nama.
Naša ophodnja od četiri člana krenula je iz Kupresa. Na čelu ophodnje bio je Darko Mršo, a drugi binoma činili su Marko Ćičak i Berislava (današnja supruga Marka Ćička). Krenuli smo u smjeru visovrane Stožer koje dominira nad Kupresom na sjeveru, tražeći kontakt s tada savezničkim snagama Armije BiH.
Napredovali smo u borbenom poretku i kretali se s oprezom. Tako smo stigli na naše odredište.
Zaustavili smo se kod Darkove srušene kuće. On je tražio bocu konjaka koju je ostavio prije više od dvije godine. Okupljeni u čučnju, ostali smo u stanju pripravnosti među ruševinama kuće. Iako ne pijem, nisam mogao odbiti uzeti gutljaj.
Darko i Marko bili su jako uzbuđeni jer su kročili na svoje selo kao osloboditelji. Prošle su dvije i pol duge godine do tog trenutka. Mnogo krvi, mnogo žrtava. Darko je bio vojnik vrlo blizak meni jer sam ga koristio kao prevoditelja tijekom razdoblja obuke i osposobljavanja. Detaljno sam znao koliko je želio vratiti se svom rodnom kraju.
Napredovali smo kroz uništeno selo prema OTINOVCIMA gdje smo trebali pronaći staru crkvu. Kretali smo se u borbenoj formaciji i skakali u parovima jer nismo znali na koga ćemo naići. Išli smo u potrazi za crkvom gdje su Darko Mršo i Marko Ćićak bili kršteni. Stigli smo do OTINOVACA odmah sjeverno od brda Stožera.
Susreli smo se s bolnom slikom. Crkva Sveti Ivan Krstitelj, koja je datirala iz V. stoljeća bila je uništena i raznesena: bila je hrpa ruševina. Pokušali smo pronaći oltar. Sunce nas je obasjavalo. Okruživala nas je grobna tišina. Teško je opisati osjećaje. Na obližnjem brdu vidjele su se crne glavice: muslimanski vojnici, naši bivši neprijatelji, za koje još nismo znali kako će se ponašati.
Dojmovi u tim trenucima bili su vrlo jaki. Kad smo kročili na svetu zemlju, bilo je kao da nas je pogodio grom i mistični osjećaj obuzeo je sve nas. Osjetio sam stanje ekstaze, a moji suborci isto. Emocije godina rata izbile su u tom trenutku. Nehotice su mi se oči zamaglile i osjetio sam knedlu u grlu. Suze su potekle. Tri godine gorčine srušile su se na mene, ali i sigurnost da sam pronašao pravi razlog zbog kojeg sam bio tamo. Bili smo prvi koji su oslobodili crkvu; ova će kasnije biti obnovljena.
Prepustio sam se intuiciji. Položio sam pušku na tlo i počeo čistiti ruševine oltara dok sam vikao: «Barbari!» Darko me usmjeravao i pokazao gdje se nalazio glavni oltar. Klečeći i pokušavajući ne gaziti po njemu, čistili smo ruševine. Napravili smo drveni križ i postavili ga tamo. Darko mi je pričao kako je usmena tradicija govorila da je u jednom od kutova crkve pokopana sveta žena. Župnik koji mu je davao vjeronauk kad je bio dijete to je tvrdio.
Muslimani su promatrali našu aktivnost u uništenoj crkvi i činilo nam se da su razumjeli trenutak. I njima i ne-ekstremistima to je bilo sveto mjesto, kuća Božja. U starini bi ju možda pretvorili u džamiju, ali nikada ne bi bila tako barbarski uništena kao što su to učinili srbo-komunisti. Podigli smo križ pred očima muslimanskih bošnjačkih vojnika koji su nas promatrali s visina. Kretali smo se oprezno prema njima, a jedna grupa je sišla. Bratili smo se i razmijenili oznake s našim bivšim neprijateljima.
Dva dana kasnije, elementi 55. pukovnije teritorijalne garde slavili su tamo prvu misu. Na jednoj fotografiji može se vidjeti drveni križ koji smo podigli dva dana ranije. Potom je stigla komisija predvođena dr. Slobodanom Langom, članom Hrvatskog sabora, koji je predvodio nacionalnu komisiju za identifikaciju uništenih mjesta. S ophodnjom smo se odlučili povući jer smo kao vojnici izvršili svoju dužnost.
Operacije su se nastavile još godinu dana. Rat je za mene završio krajem 1995., a taj je događaj ostao zapečaćen gotovo trideset godina. Život se nastavio. Druga ratišta prošla su kroz moj život: Irak, Afganistan, Mali… Taj je događaj ostao duboko pohranjen u magli sjećanja.
Oživljavanje sjećanja
Dana 13. kolovoza 2022., pio sam kavu sa svojom suprugom Karolinom i Ivankom Galić, ratnom veterankom i prijateljicom. Ivanka je imala prijatelja svećenika kojeg mi je htjela predstaviti jer je smatrala da dijelimo iste interese. Don Ante Žderić, koji je osim teologa i arheolog. Don Ante je sjeo, i nakon uvodnih riječi, razgovarali smo o iskopavanjima u kojima je sudjelovao i spomenuo je staru bizantsku crkvu iz V.stoljeća za koju se pričalo da u njoj leži sveta žena i da su otkrili grobnicu u temeljima starijeg hrama na istom mjestu. Priča o svetoj ženi učinila mi se poznatom, bila je to priča koju sam čuo davno.
Odmah sam u prisutnosti Don Ante nazvao Darka Mršu, koji je bio na odmoru u svom selu. Pitao sam ga kako se zove njegovo selo (zaboravljeno u mom sjećanju), a Don Anteje potvrdio da je to bila crkva na sjeveru sela. Odlučno sam odgovorio da ću sutradan putovati u Bosnu.
Dana 14. kolovoza 2022., putovao sam svojim automobilom u pratnji jednog argentinskog Hrvata koji je bio u posjeti, Tomislava. Emocija je bila neizmjerna kada smo utvrdili da je područje kroz koje smo hodali prolazilo točno preko ili blizu grobnice nepoznate svete žene. Sjetiti se da nas je u tom trenutku sve nešto natjeralo da kleknemo i posvetimo taj oskvrnuti teren.
Brdo se promijenilo nakon gotovo trideset godina, a teren ogoljen zbog topničke paljbe sada je bio pošumljen.
Danas, nakon 30 godina, mislim da je to bio trenutak kada sam u najdubljem dijelu svoje duše osjetio opravdanje za sudjelovanje u tom moru boli i krvi koji je bio Domovinski rat i obrana hrvatskih zajednica u Bosni.
Ono što mi je ostalo urezano bila je povijesna dimenzija sukoba i činjenica da smo ga pobjedom omogućili obnovu povijesnih i vjerskih naslijeđa koje je neprijatelj pokušao izbrisati. Jedan narod nestaje samo kada izgubi svoje tradicije i naslijeđa ili kada izgubi neopipljivu vezu svoga duha sa svojim opipljivim mjestima.
Rodolfo Barrio Saavedra
Bivši Cap. EA
Brigadir (u mirovini) HRV