Ovaj tekst pišem prije negoli su bili poznati rezultati prvog kruga predsjedničkih izbora, a budući da ga čitate dan nakon, moj komentar izostaje na tu temu, i slijedi sutra. Sada se usredotočujem na jedno pitanje u vezi izbora općenito koje smatram vrlo bitnim: pitanjem izlaska ili neizlaska na izbore. Ta dvojba muči mnoge ljude koji se pitaju ima li smisla glasovati kad se ništa bitno ne mijenja i kad im nijedan od ponuđenih kandidata nije čovjek od povjerenja kojemu bi rado dali svoj glas. Proteklih dana u crkvenim krugovima može se čuti teza da je neizlazak na izbore čak i – grijeh. Ponavljaju je neki propovjednici, a kardinal Josip Bozanić kao zagrebački nadbiskup formulirao je nešto slično u svom pismu vjernicima.
„Izbori su građanska obveza, a za nas vjernike ti su izbori i vjernička dužnost.”, ističe kardinal Bozanić i dalje iznosi nešto što u svjetlu nauka Katoličke crkve smatram dvojbenim: „Zato bi neodaziv na birališta značio ozbiljno zanemarivanje, a – budući da se radi o općemu dobru – u stanovitoj mjeri i grijeh propustom.” Kardinal Bozanić je s katedre zagrebačkog nadbiskupa i s autoritetom crkvenog pastira ustvrdio da svi oni vjernici koji u nedjelju nisu izišli na predsjedničke izbore čine grijeh propusta. Je li to baš tako? Nije mi poznato da nauk Katoličke crkve igdje donosi tako izrijekom tešku misao ili zapovjed da bi nesudjelovanje katolika na izborima i u političkom životu bilo pod grijehom i teškim pritiskom na njegovu savjest. Ni Doktrinalna nota o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu iz 2002., koju je donijela Kongregacija za nauk vjere, odnosno njezin tadašnji pročelnik kardinal Joseph Ratzinger, ne ide tako daleko, nego ističe dimenzije društvene i moralne odgovornosti vjernika spram političke stvarnosti i djelovanja unutar nje prema vlastitoj savjesti i nauku Crkve. Nas kao vjernike ne obvezuju izbori, nego nas obvezuje nauk Crkve prema kojemu mi možemo, ali ne moramo izići na izbore, jer ja kao vjernik mogu prema svojoj savjesti i uvjerenju procijeniti da nijednome kandidatu ne želim dati svoj glas, a jednako tako kao građanin mogu odbijati sudjelovati u hrvatskoj farsičnoj demokraciji.
Ako apstiniram od izbora po vlastitom uvjerenju, argumentima i savjesti, nitko mi nema pravo napadati savjest i sugerirati da činim grijeh propusta. Eventualno, grijeh propusta može biti, kao i u svim segmentima života, ako sam zbog indiferentnosti ili nekih afektivnih motiva propustio sudjelovati u nečemu što uistinu doprinosi javnom dobru. No što ako vjernik ne vjeruje da bi svojim glasom ijednom od četvorice kandidata učinio bilo što za javno dobro? Ovo pitanje podliježe zaista velikom subjektivizmu i odluci pojedinca, zato odlučno tvrdim da je kardinal Bozanić u kontekstu crkvenog nauka izrekao nešto što je netočno i pretjerano, i da zapravo se s takvim tvrdnjama vrši negativan pritisak na savjest vjernika. Ne može se nikomu reći s najvišeg mjesta u Crkvi: ti moraš izići na izbore, inače griješiš! Za takvo što nigdje ne nalazim utemeljenja u onome što naučava Pismo, Predaja i crkveno učiteljstvo. Ako griješim, rado bih čuo mišljenje teologa koji bi me ispravili. No siguran sam da je ovo pitanje podložno raspravi i da je vrlo kompleksno. Nitko nikomu ne može stavljati pod grijeh izlazak ili neizlazak na izbore, pa čak tvrdim: ni kao obvezu! Zanemarili smo činjenicu da su izbori najprije građansko pravo, no to nitko ne ističe nego se govori o obvezi i dužnosti, pa čak i kao vjerničkoj dužnosti! Moje je pravo kao građanina i vjernika da iziđem ili ne iziđem na izbore. I nije samo pitanje savjesti i uvjerenja moje glasovanje i izbor kandidata nego je pitanje savjesti i uvjerenja hoću li uopće glasovati. Ako odmahnem rukom i kažem nije me briga, onda takva vrsta indolencije može značiti neodgovornost, ali i kod nekih ljudi duboko razočarenje. Moj stav je stav građanskog bojkota izbora, politike i stranaka, ali ne tako da bih odustao od javnog djelovanja ili da me ne bi bilo briga za društvo, državu i javno dobro. Daleko od toga. Štoviše, o ovoj temi nisam htio pisati uoči izbora nego nakon, jer ne želim ni na koga utjecati svojim stavom. Smatram ga nečim osobnim. Nikoga ne želim ni odvraćati od glasovanja ali ni poticati. Međutim, i agitacija je legitimna. Poštujem pravo onih koji vjeruju svom kandidatu da za njega i agitiraju. Ovakav stav je možda idealistički, možda prepošten, no svakako ga smatram autentično demokratskim.
Dakle, smatram da katolik ima veliku odgovornost prema sudjelovanju u političkoj stvarnosti, ali tako da uistinu utječe na nju, a ne da u njoj statira i bude obična statistika za pseudodemokraciju skupine moćnika koji iz sjene vuku konce u malo zemlji svedenoj na kolonijalni status. Da bi se nešto mijenjalo potreban je hrabar, neovisan i uistinu karizmatičan kandidat, a najtjeskobnije je pitanje zašto on više nije moguć u Hrvatskoj?
P.S. Također običnim sofizmom držim tezu kako onaj koji ne glasuje ne treba sutra ni kritizirati. To je totalitaran stav. Nisu izbori prekidač ili sklopka kojom se jedino kao građanin mogu uključiti u život političke zajednice, pa ako nisam, onda sam isključen. Kakva je to logika? Slična onoj koju su u vrijeme titoizma prodavali partijaši: da jedino unutar Kompartije možeš utjecati na nešto. Tako je i bilo, ali iz gole totalitarne nužnosti.
Nisam izišao na izbore i moja je savjest potpuno mirna. Nikomu ne dam svoj glas.
Tekst: Zoran Vukman
(Odabrao: Ante Vukadin Ćipa)