ZEMLJOPISNI NAZIVI DUVANJSKOG PODRUČJA: Blažuj

objavljeno u: ZEMLJOPISNI NAZIVI | 0

U prvom popisu samostana Bosanske franjevačke vikarije, što je sastavljen oko godine 1380. a sačuvao ga jetalijanski pisac fra Bartolomej iz Pise, koji u svom znamenitom djelu o životu Svetog Franje Asiškog navodi  da je tada Bosanska vikarija imala 35 samostana razdijeljenih u 7 kustodija.

Jedan od njih sedam zvala se Duvanjska kustodija (Custodia Dalmae). Popis samostana Duvanjske kustodije navodi i sljedeće: „Custodia Dalmae habet locum Stagni, locum Novi Castri, Locum In Monte, Locum Cetinae, locum Betuzae et locum Lamoc.“

Iz ovog popisa znamo sva mjesta u kojima su nalazili franjevački samostani (Ston, Novi na Neretvi, Imotski, Cetina i Glamoč), izuzev mjesta upisanog kao Betuzae. Budući da nijedno mjesto od spomenutih nije bilo u okolici Duvna, nagađamo da se samostan u mjestu Betuzae nalazio u blizini Duvna i da bi u tom mjestu mogao bioi duvanjski samostan. Budući da se sjeveroistočno od starog Duvna nalazi mjesto Blažuj, koje ima neku glasovnu sličnost s nazivom Betuzae, neki su mislili (primjerice dr. Dominik Mandić) da bi upravo tu mogao biti stari duvanjski samostan.

Ako je ova pretpostavka točna, onda je moguće da je crkva tog franjevačkog samostana bila posvećena Svetom Blažu (latinski Blasius, grčki Vlasij), biskupu Sebaste u Armeniji iz 4. stoljeća, koji je od 1190. godine nebeski zašitnik grada Dubrovnika i Dubrovačke Republike. Možda je upravo dubrovačko štovanje Svetog Blaža preko franjevačkog samostana u Stonu, samostan koji je pripadao Duvanjskoj kustodiji, pridonijelo da crkva duvanjskog samostana bude posvećena Svetom Blažu, čiji spomen Katolička crkva slavi 3. veljače, kad se obavlja i obred tzv. grličanja, molitve da Bog zašiti ljude od bolesti grla, grlobolje.

Dakle, ekonim Blažuj izveden je od osobnog imena Blaž (latinski Blasius, grčki Vlasij, otuda u Dubrovniku sveti Vlaho), a u Hrvata je prošireno štovanjem Svetog Blaža, biskupa Sebesta u Armeniji iz IV. stoljeća. Ime Blaž, (od latinskog blasius = mucav, tepav, s bolesnim grlom) u Hrvata je zabilježeno 1272. godine u Šibeniku (Blasius de Sebenico); u 15. stoljeću zabilježen je oblik Blažij, a u isto vrijeme su zapisani i hipokoristici Blažo, Blaže i Blaženko.

Najpoznatiji Blaž u Hrvata je Blaž Jurjev Trogiranin (oko 1390 – 1450), slikar kasnogotičkog izraza, predstavnik dalmatinske slikarske škole; od 1420. godine službeni slikar Dubrovačke Republike (Poliptih – Togir, Gospa od Kaštela – Zadar).

Zanimljivo je spomenuti da je upravo u ekonimu Blažuj „rijedak praslavenski sufiks –uj, koji je prema P. Skoku zastupljen u samo dvije riječi: kraguj i slavuj. Doduše, ima naselja u kojima prepoznajemo korijen osobna imena Blaž – Blaževac, Blaževci, Blaževići, Blaževo i slično, ali bi trebalo potansko ispitati koji su od njih u svezi s grčko-rimskim imenom Blasius, a koji se odnose na pridjev blag. Primjerice od blag u značenju dobar, poznat je toponim Blagaj. Blago je u starih naroda stoka, imutak, novac.“

Iz bosansko-hercegovačke ekonimije navodimo najprije još jedan Blažuj, onaj u općini Ilidža, ali i Blažujeviće, naselja u općini Rogatica. Evo i još nekoliko ekonima istog korijena: Blaznava i Blaž(Višegrad), Blaža (Vareš) Blaževac (Brčko, Gradačac), Blaževci (Tešanj), Blaževići (Grude), Blažijevići (Srebrenica).

Također navodimo i tri primjera iz hrvatske ekonimije: Blaževci (Vrbovsko, 38 stanovnika 2001. godine), Blaževdol (Sveti Ivan Zelina, 399) i Blažević Dol (Požega , 181).

Naselje Blažuj pokraj Tomislavgrada spominje se tek 1813. godine u izvješću bosanskog biskupa fra Augustina Miletića (1803-1831), u koje je zabilježeno da to naselje ima 10 katoličkih domova s ukupno 51 dušom; godine 1879. u Blažuju živi 206 stanovnika (Hrvata 97, muslimana 109): prema popisu iz 1991. prebivalište u Blažuju imalo je 325 osoba (174 Hrvata, 146 Bošnjaka muslimana, 3 Srbina i ostalih 2).

IzvorAnte Ivanković: Zemljopisni nazivi duvanjskog područja,2006.