Ova priča nema namjeru ili svrhu pravdati nekakve vojske ili njihove vođe, bilo ih je svakakvih, na svim stranama. Ovo je priča o jednom običnom vojniku koji je ispaštao zbog tuđih grijehova, o vojniku kojega su mnogi prevarili, ali je on ipak ostao čovjekom, ponosan jer je vjerovao u sebe i u ono što je naučio od malih nogu, bez ikakve ideologije. Priča mi je pala na pamet prilikom posjeta Ivana Mijina 2013. godine, koji me je podsjetio na razne Mandoseljane, pa je zapisujem povodom tada oslobađajuće presude hrvatskim generalima u Haagu, ljudima koji su proveli dugi niz godina u zatvoru iako nisu počinili nikakvo kazneno djelo, a kamoli nekakav zločin. Ovo je priča o jednom vojniku i zatvoreniku iz Mandina Sela, iz generacije naših roditelja i djedova, generacije koja polako nestaje iz naših kuća ali dok mi živimo ostaje u našim uspomenama.
Svako malo pa u nas izbije rat. Nema nijedne generacije koja nije osjetila što znači kad netko iznad običnog čovjeka, netko tko umisli da je poslan od Boga, počne provoditi svoje planove, bez vlastitih snova ili vjere, ali zato u svoju prazninu upregne tuđe snove i tuđu vjeru. U svakom slučaju nastradaju oni koji su vjerovali u bolje i koji su sanjali o nekoj pravdi na ovoj zemlji. Jedan od takvih stradalnika bio je i Ante Ivić Marijanov iz Mandina Sela.
Ante je odgojen kao većina Mandoseljana, kao vjernik, kao Hrvat, ali prije svega kao čovjek koji je živio po zakonima svih vjera i svih naroda – radi, nemoj uzimati tuđe, a ne daj svoje. Naše malo selo proživjelo je puno velikih i malih država, a kad je Ante bio mlad tu je nakon propale stare kraljevine stvorena nova hrvatska država pod ustaškom upravom i po ratnim zakonima. On je, kao i mnogi drugi Mandoseljani, stupio u ustaše i borio se tamo gdje su ga slali misleći i vjerujući da brani svoje. Nije znao o mnogim stvarima koje su se dešavale u tuđim glavama i po tuđim planovima provodile u djelo tuđim rukama. Bio je – ma koliko to površno zvučalo – obični vojnik iz maloga duvanjskog sela.
Njegova vojska je izgubila rat, poražena je. Ante je se u jednoj od dugačkih kolona povlačio zajedno s drugim ustašama i domobranima prema Austriji, a tu su ga dočekali partizani. Preživio je jer je se svrstao na lijevu stranu, na kapiju na koju su prolazili domobrani. Na desnoj kapiji su prolazili ustaše i nisu se više vraćali, tamo je Antin brat David završio svoj život. Tako je Ante igrom slučaja preživio rat i njegov završetak, te je preko Slavonije dospio do Sarajeva i Travnika, kao ratni zarobljenik. Negdje usput, prije planiranoga povratka kući i nakon što je se javio svojoj majci da je živ i zdrav, su ga po dolasku pisma u Duvno i po prijavi jednog bivšeg četnika, koji je krajem rata odjednom postao partizan, osudili, i to na osamnaest godina zatvora. Ne zbog toga što je on počinio nekakve zločine (bilo je takvih u Antinoj vojsci i sramotno bi bilo poricati ih), nego zato jer je obukao uniformu i borio se protiv drugih vojska vjerujući da brani svoje.
Pet godina je dobio zbog njegova stupanja u ustaše. Sljedećih pet godina jer je naime sudjelovao u strašnoj bitci na Kupresu, iako je u to vrijeme bio u seoskoj miliciji u Duvnu. To je deset godina. Dodatnih tri godine je dobio kao član neke jedinice, a zadnjih pet godina je dobio na osnovu svjedočenja jednog duvanjskog pijanca koji je tvrdio da je s udaljenosti od puna tri kilometra prepoznao baš Antu u uniformi kada je baš on, iz grupe od dvjestotinjak vojnika, pucao u njegova voljenog strica i ubio ga, dok je ovaj gladnim partizanima u Kologaju gonio slatki med. Niti je njegov stric gonio med, niti je podržavao partizane, niti je taj svjedok vidio dalje od čaše, ali sve to za sud nije bilo važno. Nije Ante nikada poricao da je bio ustaša, čak je priznao da je kao vojnik često pucao u partizane, i oni u njega, ali nije htio priznati ono što nije počinio – naime da nikada nije pucao u civile niti sudjelovao u bilo kojoj akciji protiv njih.
Ante međutim nije imao nikoga tko bi dokazao njegove tvrdnje, nije imao rodbine koja bi platila kakvog odvjetnika ili potplatila nekoga na sudu da dovede ozbiljne svjedoke, te je sud njega osudio na osnovu površnih izjava jednog u partizane preobučenog četnika i jednog poznatog duvanjskog nasilnika i pijanice. Anti nitko nije vjerovao, on je bio mala riba, imao je krivu uniformu i nije imao nikoga da ga brani. Zato je dobio ukupno osamnaest godina. Prve dvije je proveo u istražnom zatvoru, sve dok se nisu pojavili navedeni svjedoci, bez prava na žalbu, bez novca za odvjetnika, bez rodbine koja bi mu poslala pomoć.
Od dosuđenih osamnaest Ante je odležao punih četrnaest godina, one četiri zadnje su mu oprostili, pomilovali su ga kad je se netko sjetio da možda ipak nije bio kriv, da su svjedoci optužbe bili šarlatani i da nitko od stvarnih žrtava ustaškog režima nije teretio Antu za bilo kakvo nedjelo. Prve dvije godine zatvora proveo je u Travniku, radio je ono što je stigao, a glavna motivacija mu je bila preživjeti i vratiti se u svoje Mandino Selo. Zatvorenici koji su obavljali nekakav posao dobijali su pola kilograma „kukuruze“, oni koji su se „izležavali“ samo 25 dekagrama pa je Ante iz tog razloga radio i po 16 sati dnevno.
Nakon Travnika je prebačen u prvi kazneno-popravni dom u cijeloj državi, u Zenicu, gdje je sedam mjeseci proveo u samicama takozvane zeničke staklare, a ostalo vrijeme u jednoj prostoriji s 250 drugih zatvorenika, bez ikakvih higijenskih uvjeta, spavajući na betonskom podu ili na „luksuznim“ kartonima od paketa koje se neki od sretnijih osuđenika dobijali od rodbine. Ante je rijetko dobijao pakete, kod kuće je imao samo majku koja je muku mučila da sama preživi. Skupa s Antom u zatvoru su jedno vrijeme bili i duvanjski fratri, isto kao i on osuđenici bez dokaza – fra. Mijo Čuić, don Ilija Rezo, također Mandoseljanin, i legendarni fra Ferdo Vlašić kojega su zatvorski čuvari po nalogu posebno brutalno maltretirali jer je bio jako obrazovan i istovremeno neustrašiv. Najbolji Antin prijatelj za vrijeme robije bio je pak njegov suborac Jakov Galić iz Kongore. U Zenici je Ante izučio stolarski zanat, a nakon toga je prebacivan u iz jednoga u drugi kazamat, u Foču, Prijedor, Brčko i na kraju u Tuzlu.
Kad je pušten na slobodu, 1960. godine, nije više bio mladić nego 39-godišnjak. Banuo je u selo neočekivano, svi su bili zaboravili kako izgleda, većina je već mislila da je Ante negdje nastradao. Njegova majka nije više bila među živima, njegova kuća je bila propala, a njegovi prijatelji i susjedi ga nisu prepoznali kad je se pojavio. Oni su znali visokog, jakog mladića, a pred njima je stajao iznemogli i izmučeni čovjek srednje životne dobi.
Pošto je njegova kuća bila u jako lošem stanju Ante je prvo vrijeme, do saniranja svoga doma, živio kod Slavka Majića Baje i kod njegove žene Gabruše. Za vrijeme rata je se Ante zaručio sa svojom izabranicom, Ružom Vujevića iz Omolja, ali se vjenčao nije bio jer su ga u tom planu prekinuli rat i zatvor. Najgora vijest koju je po povratku kući čuo bila je priča da je se njegova Ruža udala za nekog drugoga, ali nisu točno znali za koga, pa je to Anti djelovalo neuvjerljivo te je odlučio s Bajom otići do Ružine kuće da od njene rodbine čuje je li stvarno tako. I dobro je da ga je zatvor naučio da ne vjeruje u sve što se priča, jer je Ruža njega čekala, cijelo vrijeme rata i zatočeništva. Iako nije imao kuće u koju bi doveo svoju mladu oni su se vjenčali bez odugovlačenja i kao mladi bračni par u četrdesetim godinama živjeli u Bajinoj a zajedno radili na svojoj kući, na vrhu Seserove ulice.
Čim je kuća bila završena, a Ante je bio marljiv i sposoban pa se to nije previše dugo oteglo, njih dvoje su preselili u svoje dvore, u lijepu dvokatnicu u kojoj su stanovali na gornjem katu, sa stepenicama na vanjskom zidu, dok je se u prizemlju nalazila Antina radionica sa svakojakim alatom. Djece u braku njih dvoje nisu dobili, pa nakon Antine smrti u selu nema više nikoga od njegove obitelji, od starih Ivića po kojima je prozvan zapadni dio našeg sela.
Jer je po prirodi bio marljiv, a u zatvoru naučio dugo i naporno raditi, Ante se nije zadovoljio samo stolarskim poslom nego je početkom sedamdesetih godina, odmah po dolasku struje, otvorio prvi električni mlin u selu i jedan od prvih u našem kraju. Taj posao su on i njegova žena obavljali dugo vremena, pristojno su mogli živjeti od svoga truda, ljudi su u vrećama donosili žito i odnosili brašno, a Ante je u svom malom mlinu, u kvadratnoj kućici veličine desetak kvadrata sazidanoj od betonskih blokova, radio od jutra do večeri, u tamnoplavom mantilu koji bi još prije ručka pobijelio od brašna. Iz vlastitog iskustva znam da nije bio sitničar ni cicija, pa ako netko nije imao novca Ante bi rekao:
„Platit ćeš kad budeš imao, a ako ne imadneš, Bog će platit.“
Početkom devedesetih je Antina žena Ruža umrla, on je neko vrijeme živio sam, ali nije volio čamiti u velikoj kući, možda ga je ta samoća podsjećala na zatvor, pa je nakon smrti svoga najboljeg prijatelja iz zeničke staklare, Kongorana Jakova Galića, oženio njegovu udovicu koju smo mi u selu, isto kao i Antinu prvu ženu, zvali jednostavno „Antinica“.
Pod starost je doživio stvaranje nove, samostalne Hrvatske, države za koju je se on borio pedeset godina ranije. Dočekao je vrijeme u kojem je mogao reći svoju istinu i u kojem je bez straha od sankcija mogao pričati o nepravdi koja je njemu, običnom vojniku, nanijeta. U jednom razgovoru s novinarima o svome životnom putu Ante je isti završio sljedećom rečenicom:
„Nemamo nikakvih primanja, jer nikad nisam radio u državnoj firmi. Ali ja volim da danas mogu reći ono što je meni na srcu više nego sve kune Tuđmanove.“
Tomu se nema što nadodati, nego tek zaključiti da je ovo priča u spomen na jednog ponosnog mandoseljskog čovjeka, na Antu Ivića koji je kratko prije svoje smrti ipak dočekao vrijeme u kojem je smio reći da nije kriv i da je bio samo vojnik.
Blago Vukadin
