Zamače zima. Ostadoše samo njeni tragovi bijeli: pri vrhu Vrana, u dragama i dolcima Ljubuše, posvuda gdje sunčeve zrake manje, ili uopće ne dopiru. A u nekoliko jama na Ljubuši ostat će na desetke kubika snijega, koji će krajem srpnja poslužiti koscima i kupilicama sijena u planini da dokraja ugase žeđ. Naime, netko će sići u jamu, odvaliti oveći komad snijega i staviti ga nad „bucat“ da se na suncu postupno topi i iscuri u njega, i eto hladne vode nadohvat žednih usta!
Čini se da smo mi djeca čekajući Uskrs, podsvjesno čekali da prođe hladna zima i svane proljeće. Naime, Uskrs pada u jednu od nedjelja od konca ožujka do konca travnja, kad obično sve oživi na okolnim njivama: od pozdrava i dovikivanja jednih orača prema drugima do dolazaka ostalih osoba na njive, bilo da dolaze u neku vrstu ispomoći, bilo da nose ručak svojima. Tako smo i uslijed toga proljetnog ugođaja s većim uzbuđenjem čekali Uskrs!
Oko tri tjedna prije samoga Uskrsa mi smo se djeca vrtili po selu, od domaćice do domaćice i skupljali jaja za uskrsno tucanje. To je bio glavni motiv za čekanje Uskrsa! E, tu je trebala prava strategija da se skupi što više jaja. Naime, osjetili smo da, ako nas više ide u neku kuću, domaćica oteže s poklonima jaja dok konačno bez njih ne napustimo kuću. Ako pak idemo pojedinačno ili najviše po dvojica, onda postoji mogućnost da ne čekamo dugo – domaćica se smiluje i da nam po jaje. Tako bi do Cvjetnice gotovo svako dijete skupilo po dvadesetak jaja.
Međutim, na koncu, kad se sve zbroji i oduzme, nijedna domaćica nije bila na gubitku, sve je bilo manje-više pokriveno. Naime, gotovo svaka kuća imala je puno djece, pa ako je netko od djece, nazovimo ga Mate, obišao dvadesetak kuća i dobio po jaje, druga su djeca iz tih kuća dolazila u kuću Matine matere i od nje dobila po jaje. Zajam za zajam, reklo bi se!
Cvjetnica je za nas djecu bila poseban događaj radi običaja umivanja u cvijeću! Čim smo ustali, dočekao nas je lavor vode, u koju su prethodne večeri stavljeni cvjetovi ili latice ljubičice, jaglaca ili drugog cvijeta. Borili smo se za to tko će se prvi umiti. Stvarno, to cvijeće osim svoga mirisa imalo je za nas i neko neobjašnjivo mistično značenje.
I, evo, došao je Uskrs. Išli smo na misu u Kongoru i ondje se nakon mise međusobno tucali kuhanim jajima. Jedan bi uzeo jaje u ruku s „kljunom“ okrenutim prema gore, čvrsto ga stisnuo, a drugi bi također kljunom polako udarao po tom jajetu. Čije je jaje bilo ulupljeno, morao ga je dati onome čije je jaje ostalo netaknuto. Naravno, i odrasli su se međusobno natjecali. Tako, ako je netko odnio najviše jaja, govorkalo se da je na donjem dijelu jajeta, tzv. šoti, pažljivo ispraznio svježe jaje kroz rupicu od igle, pa ga potom zalio nekom tvrdom smjesom. No sve je ostalo na pričama…
Sve to zabavljalo je nas djecu. A veselili smo se, naravno, i boljem ručku kao i Uskrsnom ponedjeljku, na koji su mnogi išli u Duvno i ondje se ponovno natjecali u tucanju jajima, te u ostvarivanju „dobiti“, ma što god to značilo.
Ante Šarac