TUŽNA OBLJETNICA: Zločin u Buhinim kućama ili kako je tzv. ARBiH klala Hrvate – Bez milosti su ubili i dvogodišnjeg dječaka

TUŽNA OBLJETNICA: Zločin u Buhinim kućama ili kako je tzv. ARBiH klala Hrvate – Bez milosti su ubili i dvogodišnjeg dječaka

objavljeno u: DOMOVINSKI RAT | 0

Zločin u Buhinim kućama samo je jedan u nizu kampanje zločina tzv. Armije RBiH u Središnjoj Bosni, svireposti njihovih vojnika i činjenice kako nije riječ ni o kakvim sporadičnim incidentima, nego sasvim sigurno, organiziranom planu etničkog čišćenja Hrvata iz Središnje Bosne i pretvaranja tog prostora u bošnjačko-muslimanski što su snage HVO-a, iako u okruženju, braneći se od 10 puta snažnijeg i naoružanijeg protivnika, uspješno zaustavile, piše Gloria Lujanović za Dnevnik.ba

 

„Ustajte ustaše! Za dom spremni! Dopirali su glasovi izvana. Stakla na prozorima su se tresla, lomila i prskala po kući. Meci su ulijetali u prostorije. Mama se užurbano spremala. Pognutih glava smo pretrčavali po kuhinji. Moj tata je istrčao iz kuće, i nije se više vratio. Ja ne znam je li moj tata ubijen ili uhvaćen. Mama nije stigla braci obuti čizmice, istrčala je noseći bracu, 6 godina starog i ja za njom sam istrčala napolje (pred kuću). Pred kućom je stajao uniformiran vojnik, sa crvenom beretkom i žutim platnom na nadlaktici, pušku je okrenuo prema nama. Prvo je pucao na mamu s oko 1-2 m. Čula sam prasak (zvuk, detonaciju) i vidjela kako je mama pala, ne sjećam se 1 ili 2 metka je opalio taj vojnik. Ja sam vrisnula, uhvatila brata i počela da bježim. Isti vojnik je pucao u mene i moga brata, sa udaljenosti od 4-5 m. Odjednom sam osjetila da ruka, desna, nije moja i strašnu bol. Uspjela sam utrčati u svoju sobu. Sakrila sam se, nisam smjela da dišem. Meci su mi fijukali pored glave. Ponovo sam istrčala iz kuće. Vojnici su me zvali, trčali za mnom. Ja sam brata nosila, jednom rukom.  Po selu su muslimanski vojnici bili raspoređeni po grupama, njih 15 do 20. Po selu su se i dalje čuli rafali, krici, vatra iz kuća se sve više širila. Dok sam trčala prema glavnom putu, naišla sam na grupu vojnika, uniformirani sa crvenom beretkom. Zaustavili su me. Jedan od njih je rekao da mene i brata ubije, drugi me povukao i trznuo za ranjenu ruku, govoreći da idem sa njim. Iz iste grupe, jedan vojnik je rekao: ‘Ma pustit ćemo ih, ionako su ranjeni’. Taj je rekao i ime svoje, kojeg se ne mogu sjetiti. Nastavila sam trčati prema glavnom putu. Ponovo me zaustavio jedan muslimanski vojnik, dvoumio se da li da me ubije. Na kraju je rekao da idem prema UNPROFOR-u“. 

Iskaz je ovo trinaestogodišnje djevojčice koja je tog 9. siječnja 1994. godine izgubila oca i majku.  Zločin u Buhinim kućama nije procesuiran ni pred Haškim tribunalom, a ni Sudom BiH u Sarajevu.

Što se uopće dogodilo na Buhinim kućama 9. siječnja 1994. godine?

Buhine kuće nakon zločina tzv.Armije BiH / Foto: Dnevnik.ba

Jedan od najtežih dana obrane hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni bio je 9. siječnja 1994. godine kada su napadnute sve crte HVO-a u toj regiji, od Novog Travnika do Kiseljaka. Zločin nad hrvatskim braniteljima i civilima u selu Buhine kuće nadomak Viteza 9. siječnja 1994. godine počinile su postrojbe tzv. Armije RBiH i i taj se datum smatra jednim od presudih za opstanak Hrvata u tom dijelu BiH koje su snage tzv. Armije RBiH pod opsadom držale godinu dana.

Zločin u Buhinim kućama dogodio se svega nekoliko dana nakon zločina u Križančevom selu, također kod Viteza, kada je počinjen zločin nad 64 Hrvata čime je Križančevo selo ponijelo tužnu titulu najvećeg stratišta Hrvata u BiH.

Opsada Središnje Bosne počela je u siječnju 1993. godine kada je prekinuta komunikacija Lašvanska – Lepenička dolina i počinjen zločin nad  hrvatskim braniteljima i civilima u selu Dusina nadomak Zenice, a  završila u siječnju 1994. godine. Cilj napada tzv. Armije RBiH na Buhinim kućama bio je podijeliti enklavu Lašvanske doline na Vitez i Novi Travnik odnosno Busovaču. Međutim, snage Zbornog područja HVO-a Vitez nakon nekoliko dana vratile su sve i jednu kuću u selu Buhine kuće. Karakter borbi za Buhine kuće, zapravo, rasvijetlio je i karakter rata vođenog između tzv. Armije BiH i HVO-a u Središnjoj Bosni – bila je to borba za svaku kuću i svaki milimetar budući da su se vojnici HVO-a praktično branili na desnoj, a vojnici tzv. Armije RBiH napadali ih s lijeve strane jedne te iste kuće u tom selu nadomak Viteza.

Zločinom na Buhinim kućama završila je spirala zločina tzv. Armije RBiH nad Hrvatima u Središnjoj Bosni koja je počela u siječnju 1993. godine.  Tog 9. siječnja 1994. godine snage tzv. Armije RBiH napale su položaje HVO-a u cijeloj Središnjoj Bosni, od Kiseljaka, Busovače, Nove Bile i Novog Travnika koji se tog dana granatirao nekoliko sati u kontinuitetu. Cilj napada tzv. Armije RBiH na Buhine kuće bio je presijecanje komunikacije između Viteza i Novog Travnika prema Busovači.  U tom kontekstu, važno je spomenuti i napad na selo Sofa u Vitezu preko kojeg je tzv. Armija RBiH planirala otvoriti put prema središtu Viteza i tako  se približiti tvornici  oružja Slobodan Princip Seljo.  Također, napadnuto je i selo Nević polje nadomak Novog Travnika kako bi se presjekla komunikacija između Viteza i Novog Travnika.

Krvavi pir

Spomenik pobijenim Hrvatima Viteza / Foto: Vecernji.ba

U kravom piru tzv. Armije RBiH u Buhinim kućaman ubijeno je 27 civila i hrvatskih branitelja, pripadnika viteške brigade HVO-a i travničkih specijalaca „Munje Središnje Bosne“. U pet ujutro počeo je napad na Buhine kuće iza kojeg su ostale masakrirana žene, starci, ranjena djeca i unakažena tijela zarobljenih vojnika HVO-a koje su vezali žicom. Zapaljeno je i desetak kuća i gospodarskih objekata u vlasništvu Hrvata tog sela.

Ankica Grabavac, majka Danijela Grabvca, ubijena je na kućnom pragu rafalnom paljbom iz automatske puške u čiju su kuću ranije ubacili bombu. Njenog sina Danijela, koji nije dočekao drugi rođendan koji se približavao (rođen 16.2.1992.)., su ubili u naručju svjedoka koji je samo pukom srećom ostao živ bježeći sa djetetom prema Vitezu.

Dragici Petrović, inače duševnoj bolesnici, rođenoj 1958. godine, nisu dozvolili da je majka i sestra povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana.

Njen rođak Draženko Petrović, star 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica. Tijelo Marka Buhića, rođenog 4.1.1957. godine u Zenici, su pripadnici Civilna zaštite pokopali tako što su prvo pronašli gornji dio trupa, a nakon dvadesetak dana – noge i donji dio trbuha. Tijelo je prerezano motornom pilom.

Stjepana Ramljaka, rođenog 30.3.1941. godine, našli su u sjedećem položaju.

U Ankicu Vidović, rođenu 15.9.1952. godine, djevojački Barešić je pripadnik ABiH, s crvenom beretkom i žutom trakom na ramenu, s udaljenosti od oko 2 m ispalio jedan ili dva metka usmrtivši je. Njenu djecu – Marijanu, staru 13 godina i Branislava, starog oko sedam godina, poslali su muslimanski vojnici prema cesti kroz šumu metaka, ne pruživši im prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do zaseoka Šafradini, nekih 300 do 500 metara. Završili su u bolnici u Splitu. Ubijen je i njihov otac, Ankičin muž Dragan Vidović, rođen 13.8.1950. godine. Uhvaćen je i odveden kao civil a potom brutalno likvidiran. Tragedija ove obitelji je stravična.

U Buhinim kućama su ubijeni i Mirko Vidović, zvani Pitalo, brat Draganov, rođen 26.1.1952. Ubijen je i njegov sin Dražen, rođen 3.5.1975. godine. Prema iskazima svjedoka svi su iz svojih kuća, bježeći pred ubačenim bombama, istrčali kao civili.

„Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji izvučena su i tijela devetorice pripadnika postrojbe za specijalne namjene Munje, formirane od travničke mladosti nakon pada ovog grada u muslimanske ruke. Bili su ovdje na rutinskom zadatku. Pazili na selo i cestu. Noć prije pred kućom ostaviše stražara, kao i svaki put. Čini se da su muslimani točno znali gdje se nalaze hrvatski specijalci. U svakom slučaju tu su najprije udarili. Nečujno likvidirali stražara, pa brzo na prvi i drugi kat. Devet momaka nije imalo nikakvu šansu. Nisu ih odmah ubili”, dijelovi su ranijih izvještaja.

Neljudska mučenja

“Pronađeni su vezani žicom, s rukama na leđima. Nekima je žica bila i oko vrata. Trojica su ležala u hodniku na drugom katu, s tragovima noža na tijelu. Ostali nabacani u sobi, kao što se nabacaju stare stvari. Masakrirani nožem, a neki i s prostrijeljenim šakama, polomljenim laktovima i ramenima.

Mario Barišić, momak od dvadeset godina, s teškim ozljedama po glavi i leđima, na nogama je imao čarape u kojima je bilo nagurano polomljeno staklo od boca. I u njima je morao trčati prije nego su ga ubili“, ulomak je iz ranijih medijskih izvještaja o zločinu na Buhinim kućama.

U borbama za oslobađanje Buhinih kuća poginulo je još deset bojovnika HVO, a ranjeno ih je više desetaka. Među poginulima u oslobađanju Buhinih kuća je i istaknuti zapovjednik, legendarni Jozo Plavčić Đokac koji se vratio helikopterom sa splitskih Firula kako bi ponovno branio Lašvansku dolinu.  Vitez mu se odužio tako što po njemu danas jedna ulica u Vitezu nosi njegovo ime.

Hrvatska strana za zločin u Buhinim kućama odgovornim smatra odred specijalne policije MUP-a RBiH poznatiji i kao „Vikićevi specijalci“, Crne labudove, Živničke ose, 7. muslimansku, 7. krajišku brigadu i 323. brdsku brigadu.

Do ožujka 1994. godine identificirana su tijela svih ubijenih, njih 27, tog 9. siječnja 1994. godine, kao i pripadnici Zbornog područja HVO-a Viteza koji su poginuli tijekom oslobađanja Buhinih kuća, odnosno, vraćanja ovog hrvatskog sela pod nadzor HVO-a. O svireposti zločina najbolje govori činjenica kako je tijelo Marka Buhića identicirano dva puta budući da je Buhćevo truplo motornom pilom prerezano na dva dijela.

Zločin bez kazne

Postupci vođeni protiv zapovjednika tzv. Armije RBiH pred Haškim tribunalom nisu rasvijetlili zločin nad Buhinim kućama. Optužnica protiv zapovjednika OG Bosanska Krajina, generala Mehmeda Alagića je sadržavala i Buhine kuće, međutim, Alagić je preminuo i time je kazneni postupak okončan. Pred Sudom BiH ni nakon 25 godina nitko nije odgovarao za ovaj zločin, a zapovjedniku MUP-a RBiH, Draganu Vikiću sudi se zbog zločina nad Srbima u Sarajevu.

Zločin u Buhinim kućama samo je jedan u nizu kampanje zločina tzv. Armije RBiH u Središnjoj Bosni, svireposti njihovih vojnika i činjenice kako nije riječ ni o kakvim sporadičnim incidentima, nego sasvim sigurno, organiziranom planu etničkog čišćenja Hrvata iz Središnje Bosne i pretvaranja tog prostora u bošnjačko-muslimanski što su snage HVO-a, iako u okruženju, braneći se od 10 puta snažnijeg i naoružanijeg protivnika, uspješno zaustavile.

Zborno područje HVO-a Vitez u Središnjoj Bosni je, odnosno, oslobađanjem Buhinih kuća, obranilo je prvu crtu obrane Hrvatske Republike Herceg Bosne, a tako i opstojnosti hrvatskog naroda u BiH.

Fenix-magazin/SIM/  Autor:Gloria Lujanović /Dnevnik.ba