U našem malom, trodjelnom selu stoljećima su živjeli, odnosno žive, pripadnici triju vjera i naroda.
U najvećem dijelu Mandina Sela obitavaju hrvatski katolici raznih prezimena, između ostalih i mi Vukadini, zvani Joskanovići, pa Šumanovići, Markovići, Šarci i mnogi drugi.
U sredini su bošnjački muslimani prezimena Dilaveri, a na kraju sela, kod stare škole, kuće su srpskih pravoslavaca Bilanovića, koji su tijekom zadnjeg rata odselili u daleki Mladenovac, ali za mene su oni još uvijek Mandoseljani.
Židova, koliko znam, nemamo puno, tek pokoju nevjestu ili zeta.
Imamo zato tri groblja, puno djece i jednoga Boga kojemu se na razne načine molimo da On našim obiteljima podari zdravlja, a zemlji plodnosti kako bismo u miru i blagostanju mogli proživjeti poklonjeno nam, zemaljsko vrijeme.
U selu se raspoznajemo po imenima, a u bijelom svijetu prepoznajemo po prezimenima, pa tako bilo gdje i bilo kada u pravilu pronađemo nekoga iz Mandina Sela, ponosno naglašavajući društvu za šankom kako je kršna i pristojna osoba porijeklom, stasom ili karakterom naša.
Periodično, kao i u drugim selima ovoga planeta, nastupi i kod nas doba bacanja kamenja, no vjerujući u tjelesnu prolaznost i duhovnu vječnost, nadamo se i znamo da će kad-tad opet doći vrijeme skupljanja kamenja.
Sve je to, međutim, tek puko pametovanje, nadanje i strahovanje, dok se obični život sastoji od bitnih detalja, takoreći od kruha i soli.
I krumpira.
I od zemlje koju valja kopati i orati.
A ponekada i frezati.
Motiku i plug ima većina mandoseljskih domaćinstava, no frezu posjeduje samo nekoliko njih, između ostaloga moj rođak Vlado Šumanović i Osmin sin Senad, kojega svi zovemo Seno, iz bošnjačkog zaseoka Dilavera, odnedavno poznatoga po najboljem mandoseljskom nogometašu Emiru, čvrstoj stijeni obrane zagrebačkog Dinama.
Emir, dakle, svoj kruh zarađuje šutajući loptu, a njegov rođak Seno frezajući njive po rubovima Duvanjskog polja.
Za ovu priču je osim Sene, naših rođaka i mene od važnosti da se dilaverske žene većinom zovu Fata, Izeta ili Emina, a ljepotice iz našeg dijela sela su Mara, Kata ili Anđa.
Zaleti se, doduše, ponekada koja Senada ili Ljuba, ali sve su to tek razne nijanse istih boja.
Nevjesta pokojnoga Bože Vukadina-Šćete i supruga njegova najmlađeg sina Marka zove se Mara.
Dok Marko zarađuje marke znojeći se po njemačkim bauštelama, susjeda Mara marljivo radi u selu, odgajajući usput djecu, okopavajući krumpire na podvornici i spremajući kuću, da sve bude uredno i čisto kad njen muž za vikend dođe svojoj obitelji.
Prije nekoliko tjedana ili mjeseci – već odavno ne radim na njivama pa sam zaboravio kad se sprema ljetni, a kad zimski usjev – Mara se sjetila da bi trebala isfrezati njivu na Brdinama, pa je prvo nazvala moga već spomenutoga rođaka Vladu:
„Vlado, je li ti freza slobodna ovih dana?“
„Nije, ćaća freza u Lipi i može tek za mjesec dana“ – odgovorio joj je vlasnik svih mogućih i nemogućih poljoprivrednih uređaja i alata, nudeći Mari potom i brzo rješenje problema.
„Ali Osmin Seno iz Dilavera ima frezu istu kao u nas i radi kvalitetno. Evo ti njegov broj pa ga nazovi.“
Mara je sve zapisala i počela tipkati, no u međuvremenu je jedno od njene djece nešto zatrebalo, pa je pomiješala redoslijed, imena i prezimena prije nego je stisnula zadnju cifru Senina telefonskog broja.
„Dobar dan, Seno Dilaver ovdje“ – čula je žena i potom, kao iz topa, brzopleto odgovorila:
„Dobar dan Seno, ovdje Mara Vukadin iz Dilavera“ – miješajući nebitne sitnice uzvratila mu je Šćetina nevjesta.
„A što trebaš, Mare iz Dilavera?“ – smijući se upitao je Senad.
Nije potrebno dalje napominjati kako je i Mara prasnula u smijeh prije nego je Senu zamolila da frezom usitni zemlju na Brdinama, što je ovaj, još bolje od Vlade prošle godine, i učinio.
Ovdje bi završila moja priča, da mi se jučer, baš kad sam je zapisivao, nije učinilo da zvoni telefon s nekim meni nepoznatim brojem na zaslonu.
„Dobar dan, Blago Vukadin ovdje“ – predstavio sam se ljubazno, miješajući stvarnost i privid.
„Dobar dan, ovdje Fata Vukadin iz Joskanovića“ – pomiješala je jedna lijepa i ljubazna susjeda iz Dilavera sve moguće i nemoguće.
„Draga susjedo Fate“ – odgovorio sam ženi u imaginarnom razgovoru prije nego je ona uspjela shvatiti zabunu – „Freza mi je našalost zauzeta sve do kraja godine, ali nazovi moga rođaka Vladu iz Bilanovića. Evo ti njegov broj!“
No, sve te pomiješane činjenice tek su razne nijanse istih boja.
Glavno da je njiva spremna za usjev.
I da će biti kruha i soli.
I krumpira.
Blago Vukadin