NIŠTARIJINI ZAPISI: Refleksne psovke i molitve

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Ponekada, dakle često i redovito, bolje rečeno svakodnevno, umislim da sam pametan i vođen razumom, a ne nagonom, tradicijom ili odgojem.

Lažem dakle samoga sebe, pa mi nemojte zamjeriti ako i drugima neistine pričam – nisam ja kriv nego moji suseljani i rodbina, a prije svih pokojna baba Mara koja je bila zadužena za prenošenje molitvene tradicije na male Joskanoviće, dok su za psovke zaslužni i odgovorni pokojni stričevi i naš ćaća Ćokan.

Naljutim se tako ujutro na neku dan ranije izgovorenu glupost i sitnu laž koja mi omakne u razgovoru, diskusiji, prepirci ili glasnom razmišljanju za vrijeme vožnje – pričam puno sam sa sobom i nije to uvijek duboka filozofija, nego se obično radi o tvrdoglavosti mandoseljskoga dječaka odlutaloga u daleki svijet  u potražnji za plodovima daleko od Joskanovića murve.

Prilikom brijanja sjetim se obično nekoga detalja zamaklog u prošlost, sitnice koju ne mogu naknadno popraviti, a koja odaje moju narav više od svih teoretiziranja o vlastitoj pameti i dobroti, pa ljut na činjenicu da se ništa prošlo ne može više promijeniti, zgrmim u ogledalo:

„Bem ti partiju!“

Partija je skoro uvijek kriva za sve!

Pokojni stric Kalčo znao je izgovoriti navedenu psovku, ni naš ćaća je nije izbjegavao, a ja sam sve pamtio i memorirao, pa je sad ona sastavni dio mene, kao moje ruke i noge, mladost i ljepota, nešto poput moga vjernog pratitelja i suputnika po austrijskim cestama i zavojima.

Ako vozač ispred mene naglo zakoči, nastrada partija. Kad klijent neće kupiti robu, opet plati partija. A tek ako kiša pada – zna se!

Nakon spoznaje da nisam ni lijep, niti pametan,  a utjeha da sam ipak bolje uspio od svoje braće mi ne pruža dovoljno samopouzdanja, raspalim po partiji u ogledalu.

I posiječem se pritom na prelazu između uha i vilice, tamo gdje ni flaster, niti komadić toaletnoga papira ne pomažu, pa stiskam prstom crvenu ranicu po stoti put psujući partiju jer ću zbog nje zakasniti na posao.

„Netko mora biti kriv, ja sigurno nisam“ – zaključujem pomirljivo i staloženo, oblačeći košulju i pazeći da mi se kragna ne zacrveni.

Nije doduše veliki grijeh opsovati ni staru partiju, niti moderne stranke, imaju oni puno grijeha na sebi i krivnje za moje muke i nespretne ruke, ali psovka je sama po sebi ružna i izgovara se daleko od tuđih ušiju, no nisam siguran da je ipak nisam prenio na svoje nasljednike, jer sam prošloga vikenda spoznao da me i drugi ljudi čuju.

U našem slabo izoliranom stanu u Zagrebu prao sam zube u rano subotnje jutro, dok su mladi susjedi i njhova djeca, Stribor i Ilija, s druge strane tankoga zida duboko spavali.  Još nerazbuđen i neusklađenih pokreta nespretno sam trljao četkicom po usnoj šupljini, da bi  pritom kapljica paste i pljuvačke otkliznula u slobodu.

Sagnuo sam se u tijesnoj kupaonici tražeći mrlju, no nigdje je nije bilo, te sam ze zaputio pod tuš.

Ugledavši po tko zna koji put pastu za pranje zubi na svome trbuhu, za kojega sam pak bio uvjeren da se je, zahvaljujući napornom treningu, povukao u okvir zadan konstrukcijom moga ne baš prevelikoga tijela,  i gadno razočaran da mršavljenje sporo traje, a ćevapčići, ražnjići i pljeskavice mi dobro prijaju, ispustio sam psovku pravednika:

„Bem ti partiju!“

Srećom nisam susjedovu djecu probudio. Jedino je njihov otac čuo moju riku i pokucao po zidu pitajući me uspaničeno:

„Susjed, je li sve u redu? Da nazovem hitnu!“

U znak pozdrava uzvratio sam kucanjem i ispričavanjem, a popodne smo se zajedno nasmijali – susjed veli da ne psuje partiju, nego punicu, ali on ipak dolazi iz Međimurja, a tamo su običaji drukčiji nego u Mandinu Selu.

Kako netko međutim ne bi pomislio da cijeloga dana lajem i psujem, moram sam sebe zaštititi i pravdati grijehe navođenjem primjera da sam ipak postao  uzoriti Mandoseljan i poslušni unuk naše pobožne babe Mare, koja bi na nas zagalamila ako odmah nakon kihanja ne bismo glasno  izustili:

 „Ojmisusovo!“

„Magare jedno, kako moreš zaboravit Ojmisusovo!“ – ukorila bi nas pokojna baba, napominjući da nije sramota jesti, raditi i moliti, a ponekada bi i štapom potcrtala svoje argumente, pa mi se stoga nikada ne dogodi da kihanje ne okončam njenom kratkom molitvicom, puno ljepšom i pristojnijom i od partije, i od psovke.

Jutros sam, pijući kavicu s prijateljima na terasi prepunoj žutoga peluda, tri-četiri puta zaredom naglo kihnuo, i svaki put, još prije uzimanja maramice, izustio refleksno:

„Ojmisusovo!“

„Što ti to znači?“ – upitala me Anna, pobožna bakica koja je prije desetak dana ostala udovica i prvi put u životu bez svoga Petera izišla u grad.

„U ime Isusovo, u dijalektu“ – objasnio sam joj ukratko odakle sam, kakva je bila baba Mara i koliko je krunica molila od jutra do večeri.

„Ja sam mislila da vi svi psujete kad kihnete. Naš susjed Jožica naime uvijek izgovori nešto poput „bemtipunicu“ i veli da je to naučio od svoga djeda, te da se ne radi o molitvi nego o psovci“ – začuđena i vesela zbog moje pobožnosti ispričala mi je baka Anna.

„Poznajem Jožicu, on je iz Čakovca, no tamo su drukčiji običaji. Mi Hercegovci smo svi pobožni i nikada ne psujemo“ – morao sam malo slagati da ne razočaram tužnu ženu.

Došavši kući sjetio sam se izgovorene neistine, a budući ta sam sebi tvrdim kako mrzim lažljivce, nije mi bilo druge nego da na balkonu –  nakon što sam se okrenuo oko sebe da vidim jesam li sam –  sočno i moćno lanem:

„Bem ti partiju!“

 

Blago Vukadin