Zime su nekada u našem kraju znale biti duge i snjegovite. Danas su se vremenske prilike ponešto izmijenile. Snijega je sve manje, a zime nekako traju kraće. Sunčanih dana u našem kraju danas je sve više. U vremenu nastanka ove fotografije (druga polovica 1960.-te) bilo je skoro pravilo da snijeg padne nekako oko Svisveta, i ne ‘digne se’ do proljeća. Cijelo to dugo zimsko vrijeme /nevrijeme sve blago stalno je boravilo u kući. Rijetki su bili dana koji su dopuštali da se ovce na kratko istjeraju na pašu. Znalo se dogoditi da je vani snijeg tako visok, a snježna mećava ljuta i žestoka, hladnoća velika , da sve ‘vrapci mrtvi padaju’ znali bi reći naši stari.
U takvim danima blago bi se, ne samo hranilo, nego i pojilo u kući. Kada bi se mećava malo stišala tada bi se ovcama sijeno razastiralo na manje hrpe negdje na livadi u blizini kuće. Sijeno bi se iznosilo u velikim pletenim (od pruća) krošnjama (košarama). Snijeg bi se prije toga malo ugazio i zaravnao, a tada bi jedan odrasliji muškarac iz krošnje vadio sijeno i razastriao u više manjih hrpa oko kojih bi se okupilo pet-šest ovaca. Ovce su u početku jele svaka sa svoje hrpe, a onda su prelazile do druge hrpe ‘vjerujući kako je to sijeno slađe.’ Pri tomu su rasipale sijeno na sve strane.
Ovce bi ostajale na snijegu kratko vrijeme i stalno uz budnu pažnju iskusnijih čobana. Ovakvu čobansku službu mogao je obavljati samo iskusniji čoban. Pored ove zadaće dužnost čobana ‘ovčara’ bila je napasati ovce uvijek tražeći nove pašnjake koji obiluju sočnim travama. Čoban je morao prepoznati ovcu koja će brzo ojanjiti janje, koja je bolesna, koju je ugrizla zmija, koja se odvojila od svoga stada i izgubila se. Iskusniji čobani znali bi liječiti zimjski ugriz. Izvodili bi to na način da bi tankom i oštrom iglom ubadali (sicali) bolno mjesto i istisikvali zmijski ortov.
Ne čini li vam se kako je služba čobana odgovorna i teška . U toj službi postupno bi se napredovalo od manjeg- nižeg stupnja pa sve do najvišega i najzahtijevnijega. Zar se čobanluk ne bi mogao usporediti sa svakim drugim školovanjem: početni stupanj-čuvanje ovce i krave oko kuće i na kraće vrijeme odgovaralo bi današnjem predškolskom odgoju, čuvanje janjaca uz nadzor odraslijeg čobana je pučka-osnovna škola, čuvanje ovaca je završena osnovna škola, čuvanje konja je viša i čuvanje goveda/krava je visoka školska izobrazba. Zanimljivo !
Pri hranjenju ovce bi malo ‘liznule’ i snjiega i tako bi se i napojile /napile koliko im je trebalo. Za takva ružna vremena i dubokog snijega ovce bi se brzo vraćale u kuću i zatvarale u svoju nastambu – ovčinjak.
Mjesto nastanka fotografije je: Džankušića granica, godišnje doba- mogao je biti bilo koji mjesec od Božića do Uskrsa. Na fotografiji dobro se vidi stara kamena Džankušića kuća. Desno od te kuće je Slavkov krmčar. Na vrtu ispred krmčara su dva plasta sijena. Malo desno od tih plasta je Slavkov zahod/nužnik. Takav nužnik za obavljanje jako važnih svakodnevnih ljudskih potreba Džankušići su imali ‘oduvijek’ kao rijetko koja kuća u selu. Jadni narod snalazio se kako je tko znao i umio.
Na guvnu/gumnu vide se ovce i velika krošnja u kojoj je Slavko iznio ovcama sijeno. Sijeno za ovce bilo je ono košeno na planini i bilo je malo sitnije i hranjivije. Na slici se ne vidi ni jedna osoba što može biti znak velike hladnoće. Treba biti siguran kako je odrasli čoban zavijen u svoj biljac na straži kod ovaca.
Tekst i foto: Ante Vukadin Ćipa