O opskrbi zdravom pitkom vodom Mandoseljana pisao sam dva –tri puta na ovom našem WEB-portalu. Dobro se sjećam da nisam spominjao Vidovića bunar. Naime, Vidovića bunara sjetio sam se nedavno čitajući prilog o najstarijem bunaru u Mandinu Selu – Kažimirovu bunaru koji je izgrađen 1955. godine. Usput napominjem kako se dobro sjećam kopanja – produbljivanja i proširivanja Kažimirova bunara. Volio sam gledati kako moj otac, Marko, Kažimir i još neki ljudi kopaju široku i duboku rupu u ‘živom’ kamenu.
Sjećam se teškog posla bušenja i miniranja tvrdog kamenja. Volio sam gledati kako štampovima, macama i teškim čekićima udaraju u tvrdo stijenje, kako u izbušene rupe u kamenu ubacuju kratke štapove dinamita u koje su utaknuti upaljači iz kojih je visila korda za paljenje dinamita. Kao da sada čujem: „Fajer, mina, fajer, fajer, čuvaj. . . „ odjekivalo je daleko. Sklanjali smo se u kuće i iza kuća, a nakon pucanja (eksplozije) brzo izlazili iz skrovišta i dolazili na mjesto gdje smo gledali učinak miniranja.
Dobrotom Ilije Šumanovića – Vidovića koji svoje umirovljeničke dane provodi u Đakovu, posjedujem više fotografija koje je Ilija učinio. Za ovu prigodu izabrao sam fotografiju na kojoj se vidi Vidovića voćnjak i bunar u njemu.
Radi razumijevanja priče evo malo podataka o Iliji. Rođen je u obitelji Vidovića od oca Mirka 1932. godine. Po završetku Veterinarske škole u Sarajevu zaposlio se 1950. godine u Veterinarskoj stanici u tadašnjem Duvnu. Ilija je na posao svaki dan putovao iz svojih Šumanovića u Duvno. Ilija je bio među prvim školovanim ljudima iz sela koji je živio u selu. Bio je mlad, odlučan i jake volje i potrebe da u svoje selo unese mnoge promjene kako bi unaprijedio kvalitetu i način života. Njegovim nastojanjima Vidovići su planski uredili i zasadili prvi voćnjak u selu i iskopali prvi bunar u selu.
Voćnjak je zasađen u proljeće 1951. godine, a već u ljeto iste godine u voćnjaku su iskopali i bunar. To je prema Ilijinoj priči prvi bunar u Mandinu Selu. (ovdje se ne misli na Šarčev bunar ispod sela). Bunar je dubok 7 metara i dobar je izvor žive pitke vode. Ne znam da li bunar postoji još danas!
Priznam da nikada sa toga bunara nisam popio čašu vode, niti sam ga vidio. Čim dođem u selo otići ću na Vidovića bunar i u njihovu voćnjaku (ako ga još ima) ubrati koji zdravi plod.
Tekst i foto: Ante Vukadin – Ćipa