Svake godine u ovo doba stariji muškarci su sjedili uz otvorenu vatru na ognjištu. Bili su odjeveni u debele košulje, džempere, suknene čakšire i vunene čarape, znojna i garava lica, opeklih i garavih ruku. Veliki trud su ulagali kako bi od zagrijanih i u vreloj vodi raskvašenih grana oblikovali potrebne alatke za oranje i kopanje. Drvo je grabovo ili bukovo, veoma tvrdo i nije bilo lako od njega izraditi željene oblike. Naslijeđena mudrost i potreba da se ore, sije i zemlja obrađuje stvorile su, od dremljivih i naoko lijenih dosadnjakovića tijekom zimskih dana, spretne i okretne majstore.
Za početak oranja trebalo je pripremiti mnogo toga. Sve što je trebalo za obradu zemlje izrađivalo bi se tijekom zimskih i ranopropljetnih dana. Vile, lopate, grablje, različita držala za lopate, krampove, sjekire, bradve, čekice, stupce za volunjska kola, stranice za kola, gobelje za kotače, vagire, varigice, jarmove, različite stupce i stupiće, brane za brananje i zaravnavanje posijane zemlje, i mnogo drugih alatki u radu na zemlji i sa zemljom. Neke alatke i naprave za obradu zemlje sastojale su se od dva dijela: drvenog i metalnog. Drveni dio bi izradio seljak, a metalni bi iskovao, naoštrio i podesio Ciganin-kovač u gradu. Svatko u selu imao je svoga kovača u gradu.
Kako bi se izradilo sve što je potrebno, tijekom zime za ljepšeg dana, odlazilo bi se u Grla, Rašćik ili u Vran i usjeklo i dovuklo različito drvo: deblje i tanje, duže ili kraće iz kojeg se izrađivalo ratilo (kako se jednim imenom zvalo sve alatke koje su bile potrebne za obradu zemlje, kupljenje i doradu sijena i slame). Sve što se dotjeralo iz šume pažljivo i znalački bi se prosuđivalo za što najviše odgovara koji komad i koji oblik.
Dok je još sirovo i neobrađeno drvo bi se zataslačilo – grubo oblikovalo (taslak = grub, neotesan, neobrađen, u početnoj fazi izrade) i naznačilo u kakav oblik će se na kraju pretvoriti i kojoj svrsi će služiti. Tako oblikovane buduće predmate poslagali bi na grede u magazu ili u pojatu na sušenje i čuvanje. Od osušenih ili prosušenih komada tijekom zime, kada je bilo vremena, vješte ruke seoskih majstora vršile bi doradu drveta-taslaka u željeni oblik.
Po vještini i marljivosti u izrdadbi različitih alatki i drvenih naprava prednjačili su: Slavko Džankušić, Marko Kažimirov, Rakićak, Pere Joskanovića – Kalčo, Ivan Sesarov i Jakica. Svakako je najmarljiviji među njima bio Jozo Marković – Rakićak. On je radio sve što je trebalo, posuđivao nije, niti je druge zvao da mu pomažu. U svojoj magazi radio je dan i noć) Kod ovih majstora uvijek je bilo na gredama posloženo nekoliko taslaka ili gotovih alatki koje su tijekom godine, a osobito ljeti, mogli zamijeniti polomljene ili dotrajale. Druge kuće u selu uvijek su znale gdje u potrebi mogu zajmiti ili poručiti izradu alatki.
Majstori su sate i dane provodili u magazi i tesanjem i brušenjem izrađivali potrebne alatke.
Tekst: Ante Vukadin – Ćipa
Foto: Muzej Petra Krištića – Periše u Borčanima