NEDJELJNO JUTRO

objavljeno u: NAŠA OGNJIŠTA I BAŠTINA | 0

Sjedim u toploj sobi, gledam kroz prozor u maglovito i prohladno zagrebačko jutro. Misli mi odlutaše daleko u prošlost, u doba moga djetinjstva i u moj rodni kraj. Nedjeljno je jutro. Djeca koja su taj dan trebala čuvati stoku – blago već su odavno na brdu ili u polju. Mi koji smo ostajali bez takvih zaduženja nedjeljom smo mogli dulje

spavati. Ako je jutro bilo sunčanije i toplije, čekao nas je veliki kotao tople vode za umivanje i “kupanje”. Nije to bilo kupanje onako kako se djeca danas kupaju: majka napuni kadu tople vode, ulije šampona, napravi pjenu, zagrije kupaonicu, pripremi ručnik i šušilo za kosu. Na kraju djeca djeluju uredno, čisto mirisavo i napudrano. Ništa manje uredno nismo ni mi izgledali. Bilo je to pranje do pojasa. “Trljam vrat, nos i uši, neka se sve puši”. Pjevušili smo i nekakvu pjesmicu. Svako dijete čekala je čista i mirisna “prioblaka”. Čista košulja. Potkošulje nije bilo. Košulja je često bila pokrpana na više mjseta, baš kao i hlače. Sve je to majka tijekom noći pokrpala, oprala i sve je mirisalo nekom posebnom čistoćom i svježinom.

Bože moj, kako je bilo ugodno biti lijepo umiven pa obući čistu košulju.

Svako dijete bilo je nekako blagdanski raspoloženo. Radovali smo se tim nedjeljnim kupanjima i presvlačenjima. Imala su ta nedjeljna uređivanja nekoga iskonskog obreda u sebi. Bilo je tu nečega što se poštovalo, naslućivalo, a što… Nije se to dalo izreći. To se moglo samo doživljavati. Uvijek iznova. Ili je to kao u sjećanjima. Nikada nisu do kraja izreciva. Tako uređeni i čisti odlazili bismo na vjeronauk, pa na Misu.

A odrasli? Kako je njima proteklo bično nedjeljno jutro? Nakon što bi otpravili blago na pašu i spremili čobane, popili bi svoju jutarnju kavu (prgu), popušili cigaru ili lulu, malo bi se vrtili po kući, a onda bi pošli u Kažimirovu kuću.

Kažimirova kuća bila je posebno okupljalište svih odraslijih muškaraca. Svi od Reza do Bajine kuće na šišanje i brijanje dolazili bi u Kažimirovu kuću. U Kažimorovoj kući bila je jedna velika ‘sidetija soba’ (danas dnevni boravak u kući), u koju se izvana dolazilo kamenim stepenicama. Odmah iza vrata, desno, bila je Kažimirova i Lucina soba. Iz te sobe iznosile bi se nožice (makaze/ škare) za šišanje, mašina za šišanje,

drveni češljevi, britve za brijanje, kajiši za oštrenje britve, sunđeri (morske spužve), brijaći sapuni, četke za brijanje, posudica za brijaći sapun. U Kažimirovoj kući od  draslih su uvijek bili: Kažimir, Marko, Ilija, Luca, Iva – Mlada (Markova žena), Nada, Ruža (Markova kćerka iz provg braka). Svi ukućani stavili su se u službu muškog društva, koje se okupilo i otvorilo raspravu o svemu i svačemu. Svi su pušili. Svi su bili posluženi kavom ili čajem.

U Kažimirovoj kući uvijek bi se našle neke novine, koje je Kažimir donio iz grada. Bio je Kažimir jedno vrijeme, kao viđeni i ugledni seljak, i seoski odbornik u općini. Te odbornike gradske bi vlasti povremeno sazivale, obično kada bi se raspravljalo o pitanjima sela, stočarstva, pašnjaka, seoskih putova ili sličnih tema. Vlasti su to radile i kako bi se narodu predstavile kao narodna vlast, u kojoj se i narod pita i odlučuje. Nije bilo velike koristi od takve demokracije! Na boljitak života na selu trebalo je čekati odlazak na rad u inozemstvo.

Kažimir bi tada polako, dugo i široko prepričavao sve što je čuo na tim sjednicama. Svi su ga pozorno slušali, jer Bože moj, on je bio s vlastima. Ta nedjeljna okupljanja bila su prava sijela na kojima su se prepričavale zgode u selu (ali i šire), koje su se dogodile od posljednje nedjelje. Usput su majstori šišanja i brijanja obavljali svoj posao.

Za šišanje je u pravilu bio zadužen Slavko Džankušić, kasnije i Mijo Joskanović i Jozo Džankušić. Oštrile bi se britve za brijanje i svaki je imao svoga brijača. Nije lako bilo brijati te tvrde i duge brade seljaka, koje su od posljednje nedjelje dobrano narasle. Nada, Ruža i Mlada (tako smo zvali Markovu ženu, Antinu i Jozinu mater) uvijek su mele i čistile, palile vatru i grijale vodu. One su se trudile da kuća uvijek bude uredna i čista. U tome su i uspijevale. Sjećam se kako smo i mi djeca (muška i malo odraslija) rado dolazili, sjedili ili stajali i upijali priče i ‘ljudikanje odraslih’. Mnogo toga smo čuli, spoznali, naučili što nas je kasnije određivalo kao stručnjake i ljude. Ti razgovori bili su veoma korisni. Ljudi bi iznosili mišljenja, raspravljali, zaključivali, mudrovali, praznili se, dokazivali, ali je svima to koristilo. Svi su se vraćali kućama, ne samo obrijani i ošišani, nego i bogatiji za novo iskustvo, nove spoznaje. Bivali su više prijatelji, više ljudi. Postajali su odrasliji, pametniji, mudriji.

Dobro se sjećam tih nedjeljnih sijela i druženja odraslih muškaraca. Gladao sam obred brijanja i priželjkivao kada ću i ja porasti i brijati se u Kažimirovoj kući. Posebno sam želio da me nakon brijanja mekanim “sunđerom” (spužvom) namočenom u toploj vodi onako lijepo umiju i očiste od zaostalih dlačica i sapunice. Kolonjske vode i nikakvih mirisa nije bilo, a ljudi su tako lijepo mirisali!

Pogošćeni rakijom i kavom, ošišani i obrijani, napunjeni novostima iz sela, grada, pa i šire, ljudi su se vraćali svojim kućama. Tu su se preoblačili u misno “ruvo” i u isprekidanoj koloni preko polja odlazili u Kongoru na Misu.

Ta nedjeljna okupljanja u Kažimirovoj kući održavala su se godinama redovito: iz nedjelje u nedjelju i nikada, baš nikada nije se zamijetila tegoba i smetnja ukućana. Nitko ništa nije plaćao. Kasnije sam pomišljao kako to da nitko nije, barem ponekad donio malo kave, rakije ili kesu du’ana! A mogli su i trebali su! Danas mislim, ako su oni to i pokušali da Kažimir i njegova obitelj to nisu dopustili. Druženje s ljudima i pomaganje drugima bilo im je važnije od svega. Slična nedjeljna druženja na drugom

kraju sela događala su se u Jakičinoj kući. Na ta druženja dolazili su Šarci, Šumanovići i Sesari. Znam kako je Ivan Sesarov lijepo šišao. Slavko Džankušića na šišanje uvijek bi odlazio Ivanu. Ta druženja trajala su sve do kraja šezdesetih godina kada su iz sela odlazili u strane zemlje na rad. Po povratku donosili su žilete, pribor za brijanje pa i za šišanje. Družba se malo po malo osipala i bivala sve malobrojnija. Dolaskom struje, radija i televizije prestala su i nedjeljna druženja, a s njima se polako gubila i nestajala duša sela.

 

Ante Vukadin – Ćipa

 

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.