Bila su to vremena oskudna hranom, igrom na polju prepunjena i čežnjom za ocem natopljena.
Moj otac je, kao i drugi muški, bio na radu u Njemačkoj, a ja sam taman prispio u pubertet, nit dijete nit muško, al zato više muško neg muško i više dijete neg dijete.
Naše selo je bilo obično hercegovačko i katoličko selo, pobožno u javnosti, manje moralno u tajnosti, al karakterno u odgoju djece, tradicionalnom životu i poštivanju starijih. Matere se nisu bavile stvarima koje nisu smjele znati, a mi djeca smo imali svoje tajne priče, snove, nadanja i iskustva koja nismo smjeli nikome pričati ili smo se njima hvalili u društvu tek omišićalih seoskih pustolova.
Toga ljeta otac nije dolazio za Veliku Gospu, a pred kraj ljeta je ispod sela ciganska skupna zabila svoje šatorske kolce uz naš potok ispod sela. Nama su matere rekle da ne idemo među Cigane jer oni kradu djecu, al to nije vele koristilo.
Dječja radoznalost je bila daleko jača od straha i nevolje koja nas je mogla pogoditi ako bi nas neka Ciganka ukrala, odrezala nam ruke ili noge da bi s nama prosila po nekom drugom kraju. Jedan od razloga su bile i male cigančice koje su slobodno šetale i prale svoje noge na potoku, a razlike između nas i njih, u smislu siromaštva i bogatstva, skoro da nije bilo. Mi smo bilo nešto bogatiji, imali smo kakve takve krevete, tanjure, hlače il igračku, al bogatstvo u naše kuće nije zalazilo da bi zasjelo za stol i osjećalo se doma.
Bila su to lijepa vremena koaj su mi ostala u sjećanju, ne zbog oblina materijalnog blagostanja nego zbog oblina emocija, života i sreće skupljene u sitnim ljepotama. Jedna od tih ljepoda je bila i mađarica. O noj smo pričali skoro svaki dan, a pogotovu kad bi cigani bili ispod sela, a mi se s nepoznatima natjecali tko ima bolje igračke i tko je brži.
Budući su naši cigani, tako smo ih zvali, govorili nekim nepoznatim jezikom za nas su svi oni bili mađarski cigani, a njihova djeca su znala kod nas navratiti u kuću, ne da prose ili ne daj Bože nešto ukradu nego da se s nama igraju. Iako su svi pričali da cigani kradu, nikada nitko nije mogao reć jesu li njemu nešto ukrali.
Ljudi su oštrili noževe i popravljali kišobrane i tepsije, a naši bi im pošteno platili. Moja mater je volila tu posebnu raju jer su bili veseli, a meni kao dječarcu su se sviđale crnokose i lijepe djevojčice.
No toga ljeta je sve bilo drugačije. Moj otac se nije pojavio za Veliku Gospu, ali je po Jozi poslao materi novaca i nama djeci nešto za obuć i za igru. Mater je brzo izbrojala novce, vratila stricu neki dug, smotuljak stavila ispod madraca, a s jednim manjim smotuljkom je otišla do ciganskog šatora. Imala je ona svoju neku Ciganku, koja je kod nas dolazila, ta je bila pravi majstor za jorgane, one prave jorgane koje imaju po Slavoniji.
O tim jorganima je moja mater stalno pričala jer ih je imala dok je bila curom, a sanjala je da će kad imadne novaca kupit dva takva, jedan za djecu, jedan za sebe. Dok je mater s Cigankom ispijala kavu i omjerala jorgane, ja sam iskoristio prigodu i poigrao se s njezinom djecom, jednom malo starijom curicom i dvojicom dečkića. Trčali smo preko potoka, preskakivali ga i hvatali se.
Bio sam potpuno izgubljen kad bi me starija djevojčica uhvatila i bacila u vodu, a njezina braća bi se smijala. Popodne je prošlo jako brzo, mater je dobila tri jorgana umjesto dva jer je Ciganka rekla da ne može za djecu imat samo jedan, a osim toga ona je kod nas bila prošle zime s djecom kad je udario led i skoro bi crkli od zime da niej bilo moje matere koja im je dala da spavaju kod nas.
Na moju žalost morali smo brzo natrag, moji prijatelji su ostali pod šatorom, ja sam stalno vrebao kakav pogled i uputio se za mamom ko što malo štene ide za majkom, stalno zastajkujući i vraćajući se natrag. Kad smo došli u kuću mater je prekrila krevete novim jorganima, a onda je došao Jozo s još nekim stvarima za nas.
Otac mi je poslao ono što sam tada najviše volio, obožavao i sanjao. Nisam mogao doći sebi od radosti. Jozo i mama su pričali o svemu i svačemu, a Jozo je posebno počeo priču o ciganima i opasnosti da nam nešte ne ukradu pa je rekao materi da je bolje da ne drži stvari na vidiku. Ja sam slušao i šutio, nije me ništa interesiralo kao ona, a ona je bila prekrasna, crna i bijela istovremeno.
Otišao sam tu večer jako rano u krevet, da nitko ne vidi, da me mater ne primjeti. Ona nije ni mogla ništa vidjeti jer je pričala s Jozom i raspitivala se zašto otac nije mogao iz bolnice doći kući, imao je tešku prometnu nezgodu. Jozo je stalno pokazivao sliku i objašnajvao materi da ne treba plakati jer tako je to u Njemačkoj na cesti.
Ja sam osluškivao sve što se događa, naša kuća je bila mala, zidovi su bili tanki, a vrata stalno otvorena. Sklupčao sam se koliko sam mogao i užvao u mekoći jorgana, a pšored mene je bila moja velika tadašnja ljubav, nitko nije ni vidio da je sa mnom, mater nije mogla ni sanjati da je ona tu.
Bila je punih oblina, mekane kože i mirišljiva kao što miriši najnovija jakna. Ja sam ju stisnuo tako jako da je skoro nestala u meni, nisam ju dao nikome, a strah da bi ju cigani mogli ukrasti je bio povremeno poticaj da ju još jače prigrlim.
Ta noć je bila jedna od najljepših noćiju moga života, zaboravio sam sve u životu jer je pored mene ispod jorgana bila mađarica, san naših skrivenih snova i želja naših dječačkih maštanja. Kad je mater upitala jesam li izmolio Boga ja sam rekao da jesam, samo da ne ulazi i ne dolazi blizu da ne vidi i da ne nastane kakav problem.
Nisam oka sklopio, nemam pojma kako je mađarica skoro ispala s kreveta i skoro otkrila moju tajnu, al sam znao da je sutra dan kad se okupljaju svi školarci na livadi da se odigra važna utakmica. Ja sam došao jako rano, ispod ruke je bila i ona, moja mađarica.
Svi su me gledali ako da sam s onog svijeta, a moji prijatelji ispod šatora nisu mogli skriti sreću. Nisam bio dovoljno velik i star da igram u ekipi, bilo je to vrijeme kad su manja djeca morala stajat po strani, al ja sam ovaj put bio jako važan pa se nisam dao smesti.
Znao sam da sam tu noć bio u sedmom nebu i da je samo pitanje vremena kad će moja velika ljubav imati svoj nastup i zadiviti sve druge iz sela.
Utakmica je počela, Stipan, jedan stariji dečko je uzeo loptu, koju mi je posalo otac iz Njemačke, pogledao ju, bacio na travu da odskoči i rekao da je to stvarno ona prava originalna mađarica.
Tekst: Vinko Vukadin