Stipe je bio moj zemljak. Upoznali smo se daleko od naših polja i planina, u gradu u koji nas je dovelo vrijeme i gdje smo studirali. Izlazili smo u iste lokale, pili isto pivo i udvarali se istim djevojkama.
Postali smo prijatelji, ali ne zbog geografskog porijekla – Stipe je poput mene slušao Pink Floyd i olakšano je uzdahnuo shvativši da se ne palim na Lepu Brenu. Budući da nije zarađivao ništa, a ni ja nisam mogao živjeti od kamata, počeli smo iste godine raditi u istoj firmi – pomagao mi je pripremati seminare za agente u osiguranju koje smo vrbovali diljem države u kojoj smo rođeni.
Sinoć smo se nakon dugo vremena sreli.
Došao je zajedno s Petrom, studenticom prava rođenom u sjevernoj Štajerskoj, u dolini rijeke Enns, gdje sve cure imaju topli, zavodnički naglasak, nešto poput mostarskoga ili splitskoga govora.
Kad je Stipe početkom devesetih krenuo u rat Petra je danima plakala, nije izlazila iz stana, zvala me je nekoliko puta da dođem i popričam s njima, ali meni se nije dalo.
Ona mi sigurno nikada nije oprostila moj kukavičluk.
Sinoć su stigli skupa. Držali su se za ruke, Petra se je zadovoljno smiješila, Stipe je već ostario, dobio je trbuh i nosio odijelo. Čak je i kravatu naučio pravilno zavezati.
U međuvremenu je rat prošao. Stipe je nastavio prodavati osiguranje, uspješnije nego smo to skupa radili, godinama je lijepo zarađivao, čak je osnovao i firmu poput privatne banke – investirao je osobno uloge svojih klijenata u razne fondove i tako dobivao bolju proviziju nego dok je isti posao obavljao za kojekakve osiguravajuće koncerne.
Čim sam ih ugledao shvatio sam da su poslovno u govnima – djelovali su ozbiljno i odlučno, dajući jedno drugome signale da kreću u bitku.
Stipe je koračao desnom stranom dugog hodnika, Petra u sredini, a ja pored njih. Na malom proširenju kojim smo prolazili bio je napravljen imrovizirani ured odvojen drvenim paravanima od ostalog prostora, sa stolicama poredanim u polukrug.
Skupu je predsjedavao jedan sjedokosi licemjer – čim je prepoznao Stipu počeo se lukavo smijuljiti. Zavaljen u invalidskim kolicima držao je govor o vladavini zakona i pravde i o posljedicama neodogovornosti.
Stipe mi je namignuo, a ja sam šeretski gurnuo iznenađenog govornika u stranu da možemo proći kraj njega, da bismo ga potom utroje vratili u prvotnu poziciju, kazavši mu:
„Možete nastaviti.“
Koračajući hodnikom pred vratima kojih je bilo bezbroj vidjeli smo zabrinuta lica bivših polubankara i posrednika u prodaji financijskih proizvoda. Svi su djelovali apatično.
„Uništeni su, zamzli su im novce, više nisu likvidni. Bit će svašta“ – objasnio mi je Stipe dok sam gledao kako jedna gospođa službenici na šalteru pokazuje prazan novčanik. Uzalud je vikala, došli su čuvari i odveli je nekamo. Najkraćim putem da se njeno zapomaganje ne čuje daleko.
Stipe je unatoč panici koja nas je okruživala djelovao sigurno, a Petra je kao i uvijek kad su njih dvoje skupa, ostala mirna.
„Kad već oni kockaju s nama, i mi ćemo se zaigrati“ – objasnio mi je zemljak svoju taktiku.
U uredu su nas čekali nestrpljivo. Za stolom nasuprot Stipinome sjedila je delegacija sjedokosih bankara i njihovih sljedbenika koji služe novcu i vlasti, savjetujući moćnike u pravnim zavrzlamama. Njihov predvodnik htio je ispasti duhovit, pa je upitao moga prijatelja:
„Jeste li već izabrali zatvor u kojemu ćete se ugodno osjećati?“
„Izaberite najprije vi, nama se ne žuri“ – nije mi se dalo šutjeti.
Stipe je prasnuo u smijeh, Petra me je milo pogledala, a naši protivnici i njihovi savjetnici počeli su panično prevrtati po spisima. Metež je Stipe iskoristio zamolivši me:
„Sad mi moraš pomoći – evo ti dvadeset tisuća, ondesi novac u investicijski fond s lavljom glavom, kao sigurnost da nam prebace dovoljno sredstava za daljnje poslovanje. Ako to prebrodimo spašeni smo.“
Napomenuo je da vozim ulicom pored tramvaja sedmice, do kraja grada i glavnog sjedišta investicijskog fonda.
Kenuo sam usporedo s niskom planinom koja grad odvaja od industrijske zone. Obradovao sam se prepoznavši sedmicu, još uvijek zelenu, pa sam prateći tramvaj stigao do remize, produžio izvan grada i iznenadio se prepoznavši da se vraćam u pravcu zgrade u kojoj sam ostavio Stipu i Petru.
Pregovori u uredu još su trajali pa sam pričekao da Stipe iziđe na hodnik.
„Jesi li uspio?“, upitao je nestrpljivo.
„I jesam i nisam. Investicijski fond je na istoj adresi kao tvoj ured“ – uzvratio sam smijući se.
„Zaboravio sam. Moraš u podrum, pa liftom do njih. Požuri!“
Zaputio sam se do podruma, pa dalje slijedeći rijeku ljudi u pravcu u kojem sam očekivao liftove.
Natpisi su bili ugravirani na mnogo pločica različitih formata i svakakvih boja – čak su i nekakva bolnička odjeljenja bila u zgradi. Nigdje nisam uspio prepoznati putokaz do investicijskog fonda s lavovskom glavom. Upitao sam jednog pedesetogodišnjaka, izgledom financijskog savjetnika, kamo da se uputim.
„Ovo je postalo neizdrživo. Svakoga dan barem desetero ljudi pita gdje se nalazi ured tog fonda, redovito zakasnim u ordinaciju ispred koje me čekaju pacijenti. Morate desnim liftom, do petog kata, tamo vam je sve napisano“ – pokazao mi je neljubazno.
Ušavši u lift sjetio sam se da sam prije trideset godina bio tu – vratilo mi se sjećanje čim sam na žućkastoj pločici, pored broja 5, prepoznao lavovsku glavu.
U liftu sam usjajio cipele trljajući ih od nogavice. Izgledao sam atraktivno i otmjeno, tamnoplavo odijelo, jedino po mjeri koje imam, činilo je od mene atletski građenog muškarca u najboljim godinama. Pun samopouzdanja napustio sam lift i krenuo u pravcu ureda, ne trebajući nikave putokaze.
Na vratima me je dočekala domaćica Bettina, obučena u crnu suknju i bijelu bluzu okrunjenu crvenom mašnicom. Jedino je njen vrat odavao pokoju ranije nezamislivu boru. Nisam mogao odoljeti izazovu i zadržao sam pogled na Bettinim kukovima, te zbunio ženu odgovornu za prijem klijenata, gostiju i partnera.
Prišao nam je mušakac star pedesetak godina, s malim brčićima, ravne kose podijeljene u razdjeljak na sredini čela, s rukama u zavojima – sličio je na Franza Fuchsa, terorista koji je godinama slao pisma s bombama na adrese zamišljenih neprijatelja, sve dok u navali panike jedna takva pošiljka nije eksplodirala u njegovim rukama.
Predao sam mu svežanj s velikom hrpom krivotvorenih novčanica, a prave sakrio u unutarnji džep sakoa.
Varku nitko nije primjetio, svi su bili u žurbi, pa je hrpu netko sklonio nekamo čim sam dobio potvrdu o uplati. Kad sam planirao vratiti se pridružio nam se direktor fonda. Pozdravio me je skoro prijateljski, usput me pitajući što trenutno radim i dodajući bez razmišljanja da je šteta što smo prekinuli suradnju prije nego se je zaputio na zahod.
Raspored i izgled okolnih vrata, koja sam iz središta prostorije promatrao, ostao je nepromijenjen od vremena kad sam tamo jednom tjedno dolazio s torbom punom ugovora. Drvenarija je bila od skupe palisandrovine, a na vratima su se nalazile usjajene pločice s natipisima „Knjigovodstvo“, „Tehnika“, „Uprava“ i „Blagajna“.
Jedino zahod nije imao svoje ime. Bettina me je prekasno htjela upozoriti da ne mogu unutra.
Čuvši da netko ulazi direktor je skoro zaustavio disanje, da ga ne čujem na drugoj strani vrata koja razdvajala područje za obavljanje velike i male nužde. Metlom sam zapriječio bravu da ne može izići vani i uživao zamišljajući direktora kako se znoji čekajući dok mu netko ne pomogne izići iz nezgodne situacije.
„Dok direktor obavlja nuždu Bettina neće nikoga propustiti“, smijuljio sam se sebi u bradu.
Bettina me je čudno pogledala kad sam joj rekao:
„Sad će on.“
Prije nego je direktor dočekao da ga netko oslobodi ja sam se izgubio iz ureda investicijskog fonda s lavovskom glavom, s punim džepom gotovine i s potvrdom za Stipu.
Nisam shvatio što misli moj prijatelj kad mi je dobacio, pobjedonosno dižući palac desne ruke:
„Jesi li ih i ti namagarčio?“
U pola devet sam kupio novine i zadržao se na izvještaju o astronomskim zaradama financijskih korporacija. Sve mi se pomiješalo u glavi i nisam više bio siguran jesam li budan.
Tekst: Blago Vukadin