Božić je bio i prošao, još malo pa će doći sljedeći. Čim skinem nakit s borića i svjećice s balkona, te potamanim zadnje rezerve kolača skrivene u nekom kutu kuhinje valja se opet spremati za drugi Božić. U međuvremenu će, doduše, biti i nekoliko radnih dana, malo odmora, pokoja ljutnja i radost, ni briga po običaju neće nedostajati, ali će i one proći kao i sve dosadašnje, a onda će opet izbiti vrijeme slavlja, okupljanja, pjesme, mirisne hrane i radosti da smo svi na okupu.
Tako je bilo i za vrijeme ovoga Božića.
Daniela i njena dva mačka – Findus i Zuko – došli su iz Beča, iz Zagreba su stigli Tanja i Fran, a Christian i ja se nismo ni micali iz našeg maloga grada, pa smo se svi raširili po sobama, stepenicama i krevetima. Nitko nije završio na podu, čak ni mačke koje su se nakon smirivanja od dugačkoga puta – u autu uvijek plaču i kukaju kao mala djeca, čak i povrate u transportne kutije – uvalile u svježe oprano rublje i počele zadovoljno hrkati i presti.
Dok su mace spavale i nakon što su se Tanja i Daniela dogovorile što će kuhati za večeru – tijekom godine Christian i ja jedemo pizze, ćevape, šnicle, hamburgere i ostale mrsne delicije, a za Božić dobivamo samo zdrave sastojke – dečki i ja smo se zaputili u obližnju šumu oboružani motorkama, čizmama i rukavicama i odsijekli tamo najpraviji, veliki bor, dovukli ga potom na leđima spuštajući se niz klisure i padine, iznijeli ga na šesti kat i bez predaha ga posadili u metalni držač, te odmah nastavili s kićenjem i postavljanjem jaslica.
Magarac i vol su, ugledavši šumu, živnuli i istegli vratove, Josip je šutio i popravljao Isusove jaslice, a Marija je pjevušila djetetu uspavanku, dok su pastiri stizali iz daljine i donosili poklone.
Kad je Fran otišao do balkona iznenada je mali Isusek, po austrijskom običaju, donio brdo šarenih paketa i ostavio ih ispred naših vrata, pa smo svi radoznalo počeli odmotavati i trgati papir i širiti oči čudeći se kako su mali Isus i njegov bradati pomoćnik sve znali. Najviše su se obradovala djeca – Fran je od uzbuđenja vrisnuo ugledavši mađarsko-hrvatski rječnik, Christian je odmah oprobao novi pulover, a Daniela je iste večeri uključila mikser s dvije tisuće obrtaja u minuti.
Vidjevši da su klinci zadovoljni, žena sretna, a Sveta obitelj umorna od stresa, odlučio sam krenuti prema balkonu i zapaliti cigaretu – ni na Badnju večer mi moja ovisnost nije dala mira – te sam zasjeo na stolicu potežući jedan dim za drugim i diveći se ljepoti svjećica na balkonu, najljepših u cijelom gradu i okolici.
Odjednom sam spazio preplašenog Zuku koji je pobjegao nazad u stan i u istom momentu začuo prasak. Nešto je tresnulo! Pogledao sam da nije pao suncobran kojeg sam zaboravio odnijeti u podrum, ali je on još bio tu, doviknuo susjedu za svaki slučaj, no ni on se nije javljao i prebrojao djecu koja su bila na broju sve dok nisam začuo tužni glas našeg drugog mačka.
“Findus zlato, Findus sine, Findus mače malo, gdje si ti?” – počeo sam ga dozivati.
On se je javio plačnim glasom, ali ga nisam mogao vidjeti dok se nisam nagnuo iznad metar i pol visoke balkonske ograde. Na njenoj drugoj strani, na limenoj nadstrešici, stajao je uplakani mačak i klizio polako prema bezdanu dubokom dvadeset i nešto metara. Prije nego dignem uzbunu pokušao sam ga dohvatiti metlom, ali je drška bila prekratka, a maca je uzaludno probala izvući kandže i dočepati se nečega otpornoga i sigurnoga.
Privučeni bukom na balkon su istrčali i ostali članovi obitelji, jedino je Zuko ostao u sobi i uplašeno disao ispod borića. Danielu je uhvatila panika, Tanja mi se je pridružila u razgovoru s Findusom, Fran je svoju majku hrabro i odlučno podržavao, a Christian je u međuvremenu nazvao vatrogasce budući da nikako nismo mogli doći do mačka, koji je vidjevši šarene svjećice preskočio ogradu i završio u opasnom položaju.
Dok je Christian čekao na pomoć pred ulazom u zgradu, Tanja i Fran razgovarali s Findusom koji je uskoro završio u oluku odakle se, Bogu hvala, nije micao ni milimetra i samo tužno i nemoćno, poput novorođenog djeteta, jaukao i dozivao pomoć, a Daniela panično hodala po stanu i plakala, ja sam trčao gore-dolje moleći bezbrojne očenaše svetom Anti da sačuva našeg mačka od pada u provaliju.
Nakon dugog čekanja – ne može čovjek ni zamisliti kako se nekad otegnu deset kratkih minuta – na parkiralištu ispod naše zgrade ukazalo se je moćno vatrogasno vozilo kojeg su dvojica mladih dragovoljaca parkirali i počeli osiguravati, dok je njihov treći kolega dotrčao do mene i provjeravao može li se ikako doverati do oluka. Čak je planirao zavezati se za uže i zaputiti se nadstrešicom širokom dvadesetak centimetara do uplašenoga Findusa, ali mu to nisam dozvolio, plašeći se da hrabri mladić, tek nekoliko godina stariji od moga sina, ne nastrada.
U međuvremenu su njegovi kolege počeli izvlačiti duge, hidraulične ljestve na čijem vrhu se je nalazila košara u kojoj su se njih dvojica sigurno, metar po metar, dizali u visinu, polako da ne uplaše mačka. Jedan od njih ga je sigurno i vješto dograbio i zagrlio, pa su se odmah počeli spuštati prema parkiralištu na kojem smo ih Christian, treći vatrogasac i ja čekali. Tanja je u međuvremenu dala Danieli čašu vode, Fran je olakšano disao, a Zuko još ništa nije znao i čekao je svoga prijatelja uplašeno dahćući.
Čim su momci ispustili mačka Christian ga je ščepao u zagrljaj, no uplašena životinja ga je ogrebala, istrgla mu se iz ruku i sakrila se ispod jedinog vozila na parkiralištu. Odatle su ga opet vatrogasci izvukli, stručno i sigurno ga donijeli u dnevni boravak, gdje smo im se svi skupa zahvalili sretni da postoje oni koji i na Badnju večer obavljaju svoj posao i spašavaju ljude i životinje.
Nama su spasili ne samo Findusa, nego i Božić i na tomu im se neizmjerno zahvaljujemo.
Tekst: Blago Vukadin