SJEĆANJE NA DOBROG ČOVJEKA: Jozo Marković – Jozan (1937.-2013.)

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

U nekim drugim pričama sam već spomenuo skoro sva prezimena iz Mandina Sela, a ako je netko pažljivo čitao onda mu je sigurno zapelo za oči da se dva njih stalno ponavljaju – naime Ivić i Marković. To su, ako knjige ne lažu, i dva najstarija mandoseljska roda. 

O Ivićima je bilo govora u priči o Anti Marijanovom, a od Markovića su posebno navedeni bili pok. Bego i vrli kosac Marko-Mašun. No, ima u našem selu još nekoliko ljudi toga prezimena, a oni su potekli iz obitelji pok. Dragutina, kojega smo zvali Dragan, i njegove žene Mare, rođene Šarac. 

Dragan i Mara dobili su petoro djece – četiri sina i jednu kćer. Prvi je rođen Jozo zvan Jozan, pa Petar kojega u kratkoj varijanti zovemo Pere, iza njega slijedi Bože – Božan, te na kraju najmlađe muško dijete Mijo-Mijan. Njih četvorica imaju dvije sestre: Kleofu, koja se udala u Kazaginac i koju smo u selu zvali Klova i plavokosu Ljubicu, koju navodim na kraju jer ne znam je li mlađa ili starija od Mije i koja je se udala u jedno selo na donjoj strani polja. 

Svi oni  – osim najstarijega brata, pok. Joze, koji je tiho, baš onako kako je i živio cijeli svoj život, skromno i samozatajno, preminuo 8. travnja 2013. godine u obiteljskoj kući –  su se poženili i poudali, a tko ima koliko djece ne znam, pa nema smisla nekoga navoditi, a nekoga zaboraviti. 

Jozan je veliko dio svoga života proveo s bratom Perom, njegovom ženom pok. Jòzom i njihovim kćerima Oliverom-Vericom, Dragicom, Anom i Jelenom. 

Puno godina je Jozan radio u Njemačkoj, na raznim gradilištima, ali je se jednom jako poželio svoga Mandina Sela, svoga govora i komšiluka, pa je se sedamdesetih godina vratio u ondašnju državu i s bratom Mijom zaputio se do Dubrovnika, gdje je od ponedjeljka do subote zarađivao za život kao građevinski radnik, a nedjeljom i praznikom bi kad je god mogao dolazio kući. 

Jozan je bio jednostavan i marljiv čovjek, pa je sigurno svaki poslodavac bio sretan da ima radnika koji ne kuka, nego poteže tamo gdje drugi ili neće ili ne mogu. Ja se ne sjećam da sam ga ikada sreo, prolazeći ispod njihove stare kuće, a da nije nešto nosio u rukama ili barem gurao kolica ispred sebe. 

O njegovim zgodama i karakteru govori priča koju sam kao dijete čuo od njega, a tiče se Jozanova putovanja vlakom od Mostara u pravcu Ploča, odakle je dalje autobusom išao za Dubrovnik. 

Kao što rekoh on je stalno radio, pa je zahvaljujući tom trudu poput većine Mandoseljana koji se bave težačkim poslovima bio mišićav, a takve osobine ponekada se znaju svidjeti pripadnicama ljepšeg spola. Tako je prilikom jednog putovanja u kupe u kojem je Jozan sjedio i razmišljao o tomu što ga  ujutro očekuje na gradilištu upala jedna atraktivna Sarajka kojoj je se naš tvrdi Mandoseljan na prvi pogled dopao. Ali nije žena imala uspjeha, jer nije računala s tim da će Jozo odoljeti njenim čarima. 

A kako je sve proteklo Jozan je otprilike ovako pripovjedao: 

„Sidim ja u vlaku a priko puta mene moj Mijan, kad eto ti jedne Sarajke k nama. Visoka je, ima je na sve strane, pa ne znam il’ je lipša, il’ je teža. Gurnu ti ona Mijana u stranu i gleda u mene, odmira me ciloga, kad me je odjednom ščepala za mišiće i počela me stiskat. Ja sam joj reko da me ostavi na miru i sio do prozora, da me ne navodi na grij. Prije Ploča je otišla od nas.“ 

Poslije izbijanja rata Jozo je došao nazad svojoj kući u Mandino Selo, gdje je jedno vrijeme radio u rudniku uglja u Kongori, opet fizičke poslove, a nakon što je isti zatvoren proveo je ostatak života skupa s Perinom obitelji. Zadnjih godina, nakon smrti Perine supruge i poslije udaje njihovih kćeriju, su dvojica braće živjeli sami u novoj kući, napravljenoj tik iznad starog Markovića doma. 

Jozanov brat Bože je davno napravio sebi i obitelji kuću na samom kraju sela, između Dilavera i Bilanovića, a Mijan sa svojom suprugom, rođenoj negdje u blizini Konjica, živi – ako se ne varam –  u Dubrovniku. 

Njihove majke, Draganove žene Mare, nikako se ne mogu sjetiti, pa ne znam je li bila živa kad sam ja banuo na svijet, ali se zato Dragana itekako sjećam. 

Isto kao i njegova kćer i sinovi je i Dragan neprestano nešto radio, a budući da je bio majstor svoga zanata – pravio je razne težačke alate od grablja i vila, preko kojekakvih stočića, sepeta i košara – nikada mu nije bilo dosadno, a na posebno dobrom glasu bio je zbog klepanja kose. Onima koji ne znaju kakav je to posao preporučavam da jednom probaju kositi travu na livadi s puno kamenja, pa kad se kosa istupi nek je oštre brusom. Ali ako pogode kakav kamen, a to na našim livadama ne mogu izbjeći, oštrenje im neće ništa pomoći jer kamen je tvrđi od metala, pa kosa dobije po nekoliko neželjenih prekida na oštrici, te je valja poklepati. 

U tu svrhu se u zemlju zabije metalni klin, a po oštrici noža majstor ravnomjerno udara čekićem, pljuvači je u pauzama, okreće je prema suncu i popravlja svaku sitnicu i neravninu koju obični smrtnici ne bi ni primjetili. Draganovo klepanje kose čulo je se nadaleko, od Kažmirovih do Seserovih kuća, kad bi on zalegao ispod naše murve, nakrivio kapu i glavu i satima se trudio da sve bude „k’o što Bog zapovida.“ 

Jozan nije bio majstor za klepanje, ali je od svoga oca naslijedio upornost i marljivost, a na koga je bio skroman ne znam, jer se mi Mandoseljani u pravilu volimo barem malo pohvaliti, pa je za pretpostaviti da je on i od majke preuzeo puno osobina. Iako se nikada nije osobno hvalio i Jozan bi se ponekada znao ponositi svojom snagom, pa mu ne bi bilo nimalo krivo kad bi kakva mlada atraktivne figure počela hvalospjeve na račun njegove izdržljivosti, te bi ga takav govor dodatno motivirao da jož brže prebaci sijeno s naviljaka na plast, ili da sjekirom raznese cjepanice bukve s puno frževa. 

Kad bih zadnjih godina navratio u selo redovito sam susretao Jozana, uvijek bismo se upitali a ja na početku nisam bio siguran hoće li me uopće prepoznati jer sam kao dijete odselio iz komšiluka, no on je i moju djecu već drugi put razlikovao od ostalih klinaca. 

Djelovao je uvijek pokretno i agilno, pa sam se iznenadio kad sam čuo da je naš susjed Jozan preminuo. Za pretpostaviti je da je do zadnjeg dana dok je mogao hodati na nogama nešto radio, bez kuknjave o leđima, umoru ili lijenosti. 

Jedinstven, jednostavan i susretljiv bio je pokojni Jozo Marković – Jozan iz Mandina Sela.

Blago Vukadin

Odgovori