NIŠTARIJINI ZAPISI: Cipele i bate

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Piše: Blago Vukadin

Lijepe cipele puno su važnije od lijepih hlača, koje smiju biti i izmazane, i poderane, i kratke, i dugačke, ali ako su cipele udobne i čiste čovjek se osjeća prijatno, korak mu je siguran, a leđa njegova uspravna. Ne moraju cipele biti skupe ni upadljive, ali moraju odgovarati mom nepravilnom stopalu i pružati mi osjećaj da su srasle s nogom.

Kad se u takvim cipelama zaputim ulicama našega grada znam da se svaka atraktivna plavuša okreće za mnom šapućući prijateljici:

„Vidi onog frajera, baš mi se sviđa. Mora da je oženjen, jer ovakvoga muškarca nijedna žena ne bi pustila na slobodu.“

Ne znam zašto i odakle je iznikla ta moja ljubav prema cipelama.

Kao dijete nosio sam gumene bate ili čizme proizvedene u „Borovu“. Da su one barem bile nove razumio bih svoju sklonost prema kvalitetnoj obući, ali se u pravilu radilo o onima koje su okračale mome starijem bratu ili nekoj od stričevki i stričevića.  

Za ljude koje ne znaju što su to bate navodim njihov kratki opis.

Ime im potječe od bivšeg naziva firme „Borovo“ čiji osnivač je bio Čeh prezimena Bata, a kojemu su komunisti nakon dolaska na vlast preoteli sve tvornice u Istočnoj Europi, pa tako i onu u Borovu Selu kod Vukovara.

Radi se o gumenim opancima najjednostavnijeg mogućeg oblika, čiji mehanizam za zatvaranje se sastoji od također gumenog remena s dvije ili tri rupice kroz koje se provlači kratka metalna iglice učvršćena u sredini kopče na vanjskoj strani seljačke obuće.

Sva djeca u Mandinu Selu imala su bate,  a malo tko je nosio cipele. Osim za prvu pričest i krizmu.

I za priredbe u školi.

U prvom razredu osnovne škole smo mi, mladi učenici, povodom praznika rada  primani u pionire i postajali mali vojnici velike države.

Nadjenuli bi nam crvene kapice iznad rumenih glava, a plave marame bismo prebacili preko kragni bijelih košulja, naučili nekoliko pjesmica o providnosti partije i drugova i toga velikog dana ne bismo imali nastavu.

Polagali smo svečanu zakletvu da ćemo biti dobri, poslušni i odani, da ćemo marljivo učiti i ako zatreba dati svoje živote za slobodu i partiju. Poneki roditelji koji nisu radili u polju također bi došli na priredbu gdje smo mi iz sveg grla pjevali pokazujući kako smo lijepi i uvježbani.

Povodom moga primanja u pionire me je trebala zapasti čast da sudjelujem u čak dvije točke: Naš učitelj Branko Zečević i njegova žena, učiteljica Darinka, su nas tjednima ranije trenirali kako bi sve prošlo bez zastoja i zamuckivanja.

U prvoj točki sam s lijepom Anom trebao otpjevati pjesmu po našem izboru, ali smo je nenadano morali otkazati, jer je Ana proplakala kad sam ja baš nju izabrao za svoju pratilju. Učitelj mi je rekao da mogu izabrati i pjesmu i pjevačicu, a ja sam se odlučio za najljepšu curicu iz razreda. Njeno oduševljenje mojim izborom bilo je nažalost puno manje od moga kad sam se prilikom prve probe počeo derati:

„Sedamdeset i dva dana na mom srcu leži rana.“

Budući da je učitelj shvatio kako svaku pjesmicu brzo naučim napamet, ali i prepoznao da moje pjevanje više sliči nabrajanju nego pravilnom, ritmičnom interpretiranju nota, tu točku je po kratkom postupku skinuo s dnevnoga reda i odlučio da će glasni Mujo pjevati ispred škole, iako je već tri godine ranije primljen u pionire, ali se nije uspio odlijepiti od prvoga razreda.

Nakon neuspjeha s Anom pomislio sam da od moga primanja u mladu vojsku neće ostati ništa vrijedno spomena, ali je učitelj po svaku cijenu htio da nastupim u programu. Odredio je stoga da Milenko i ja glumimo u predstavi u kojoj je jedno dijete zaboravilo zavezati cipele, a baš je u posjet došla tetka iz dalekoga grada Niša kojoj je valjalo pokazati spretnost i umijeće oko baratanja „šnjurama“.

Vježbao sam nekoliko dana u batama. Milenko je imao cipele koje mu je otac Tomo nabavio u Mostaru, ali je njegova uloga bila druga. Tekst smo obadvojica brzo naučili napamet, pjevati nitko od nas nije znao ni morao i bili smo uvjereni kako će naša predstava postati veliki hit.

Dva dana prije velikog nastupa materi sam rekao da mi mora nabaviti cipele. Ona se zabrinula ne znajući kako da riješimo veliki problem.

Probali smo ćaćinu staru obuću, Vinkove patike s rupom na đonu i djedove opanke, ali ništa nije ni oblikom, a još manje veličinom, odgovaralo mojoj nozi i važnosti svečanog dana.

Na kraju se mama dosjetila da je  strina Baćkuša nekoliko mjeseci ranije svome Anti kupila nove, bijele cipele za prvu pričest.

Ante je već bio pionir i išao je u drugi razred.  Poslije mise zaputili smo se na probanje. I njegove cipele bile su doduše povelike, ali smo u njihov prednji dio ugurali po nekoliko listova „Oslobođenja“ i predstava je mogla početi.

Bolje rečeno skoro početi, jer tog dana još nisam vladao umijećem vezivanja cipela, a moja točka sastojala se baš iz pokazivanja spretnosti u ophođenju s obućom.

Ni mama nije bila baš umješna s petljama, nije mi mogla pomoći, no srećom je Antina sestra Iva znala kako se vezice provlače jedna između druge i nekoliko puta mi je detaljno demonstirala pokrete.

Predstava u školi je uspjela. Nitko osim učitelja nije primjetio da sam bio malo nespretan, no ni on nije veliku pozornost polagao našoj točki, jer je nakon nas na red trebao doći Mujo, a njega mati nije pustila na priredbu, te je hitno morao promijeniti cjelokupni scenarij.

Svima je laknulo kad se Zele dragovoljno javio, učiteljica kratko testirala njegovo poznavanje nota, a on suvereno otpjevao „Crvenu maramu nosit ću ja“.

U jedanaest sati svi smo se zaputili kućama, okićeni i ozareni.

Antine cipele sam nakon predstave izuo i obukao bate da se bijela obuća ne isprlja, no to nisam morao uopće raditi jer je vrijeme bilo lijepo, cesta suha, a njemu su cipele brzo okračale.  

Strina Baćkuša i moja mati dogovorile su se da će Ante dobiti Vinkove stare patike, a ja mogu zadržati cipele, pa osim hlača i košulje ne moramo kupovati ništa  kad na mene dođe red za prvu pričest.