Prošle godine, nekako pred Božić, pao je prvi snijeg u našem gradiću. Nije bilo baš romantično jer su prometnice odmah posolili da se kakvo vozilo ne okliže, pa je umjesto bijelog pokrivača u roku od nekoliko sati po svim ulicama bila tek prljava kaljuga, puna ostataka zimskih guma i svakakva drugog otpada kojega naše moderno društvo riga iz sebe ostavljajući ga drugim generacijama u nasljeđe.
Nisam ni ja bolji od drugih. Ne razmišljam puno o tome što kupujem, kako se krećem, što čitam ili komu sudim, a za skoro sve imam izgovor u modernom stilu života. Nekada je najlakše biti rob i pravdati se pred samim sobom nedostatkom alternative ili pritiskom kojem smo izloženi, pa se nemoćni predajemo višim silama zbog plaćanja kreditnih rata, visokih računa struje, brzih vozila, raspjevanih dječjih igračaka, masne hrane, vrhunske zabave, neophodnog odmora i svega što nam se našom voljom ili nevoljom prezentira pod imenom slobode i neovisnosti.
Za Božić, još prije nego raspakiramo ogromne šarene kutijice s igračkama proizvedenim velikim dječjim rukama u Kini ili Vijetnamu za našu malu i simpatičnu dječicu, sjetimo se na nekoliko trenutaka važnih stvari. Obično to radimo usput, dok gledamo reklamu na televiziji popraćenu motivirajućom muzikom i sretnim glasovima sa svih krajeva veselog svijeta.
Poslije otvaranja božićnih poklona dolaze prvi pogledi razočaranja jer nova igrica ima već puno bolju nasljednicu u novijoj verziji, zlatna ogrlica ista je kao kod susjede koja je obična tračara, pa se većina nas, nenaviknuta na suvišnu komunikaciju, izvali ispred velikog ekrana kupljenog za male rate, nesvjesno gutajući kalorije dostatne prosječnom afričkom plemenu za jedan dan preživljavanja, te se, nakon nekoliko čaša dobroga vina zaputimo ili u krevet, ili na polnoćku, na kojoj naporni idealisti pričaju bajke o slobodi, neovisnosti, siromaštvu duha ili o vjeri u bolji svijet.
Kad sam se jedne večeri nekoliko dana prije Božića vraćao kući s božićne tržnice otvorene već krajem listopada, osvijetljene bljeskavim lampicama, ozvučene pjesmicama i zvončićima, ljutit zbog mokrih čarapa i dječurlije koja se je gurala između prepunih štandova, začuo sam još prije ulaska u zgradu neki neobičan zvuk, nešto poput kakve nepoznate mašine uključene u dobro skrivenom dijelu naše zgrade.
Nisam odmah uspio odgonetnuti iz kojeg pravca dolaze neobični tonovi. Najprije mi se učinilo da se šire s gornjeg kata, ali kad sam se popeo stepenicama razočarano i zadihano sam uspostavio da zvuk ipak dolazi iz drugog smjera, pa sam se malo radoznalo, malo zabrinuto spustio do podruma.
Naša zgrada je, to ponosno moram napomenuti, prilično nova i dobro izolirana, a panoramni lift vozi od podruma do gornje, pete etaže na kojoj se nalazi naše obitavalište u vlasništvu banke, pod u podrumu je crn, zaliven katranom i uvijek suh, a desno pored lifta nalazi se njegovo predsoblje, neki ga zovu sklonište, u kojem nemarni susjedi redovito ostavljaju svoje stare ormare i televizore koje im je žao baciti, sve dok na njih ne zaborave i dok pazikuća zbog prijave protupožarne zaštite – kao što kućni red nalaže dva tjedna nakon službene informacije izvješene na oglasnoj ploči – ne rascijepa sve te stvari u sitne komadiće i ne naruči posebnu turu za odvoz krupnog smeća koju svi skupa plaćamo – jeftinije je ako se račun podijeli na dvadeset stanara.
Iz toga skloništa dakle, iz tada polupraznog ćoška, dopirali su pred Božić prošle godine čudni zvukovi i bivali sve jači, popraćeni neugodnim zadahom koji je s opreznim približavanjem malome predsoblju lifta bivao sve nesnosniji kvareći u mojim nosnicama opojni miris kuhanog vina ponesen s tržnice.
Najprije sam ugledao debele noge u suknenim, raskinutim čarapama, bez cipela, koje se nisu mrdale pa sam se malo uplašio jer je se moglo raditi o kakvu mrtvacu, ali čuvši sljedeći zvuk barem sam strah u sebi umirio, jer sam se sjetio životne mudrosti moga pokojnog oca koja glasi:
„Mrtav ne prdi!“
Osim spomenutih tonova i mirisa raspoznao sam po dolasku u podrum da se radi o glasnom hrkanju, disanju i izdisanju kakvoga nikada ranije nisam čuo, unatoč činjenici da sam odrastao u velikoj obitelji u kojoj svi njeni članovi nisu baš uvijek tiho i mirno spavali.
U našem uglavnom sklonjenom i uvijek toplom podrumu je pred Božić prošle godine spavao jedan zapušteni, neoprani i nesnosno mirišući uličar i skitnica. Najprije sam ga htio probuditi, reći mu da pokupi svoje prnje i da se izgubi.
“Nije baš lijepo kad zgrada postane okupljalište za svakakve protuhe” mislio sam, to sam i glasno rekao, prije nego mi je moja savjest – tko bi nju mogao razumjeti – odgovorila odrešito, presjećajući me po sredini grudi:
„Pusti ga nek spava. Božić je!“
Sa sobom je čovjek u kuću dovukao cijelo svoje imanje, jedan karton kojega je prostro po podu i koji mu je služio kao ležaj, mokre cipele tik pored glave. „Vjerojatno da se osuše dok on prilikom disanja ispušta tople plinove“, sarkastično sam pomislio registrirajući plastičnu vrećicu iz koje je virio grkljan boce. Umotan u debeli, stari mantil ležao je i bučno hrkao nepoznati muškarac na dobro izoliranom podu našega podruma. Ostavio sam ga da spava i zaputio se šutke u naš stan, nekoliko katova više.
Moj sin je baš imao društvo. Igrali su on i Peter neke igrice na telefonu, a vjerujući da im je dosadno i nošen istovremeno nekom nerazumljivom potrebom da za zezanjem na račun siromaha iz podruma, poslao sam djecu do njega, da svojim očima vide i svojim ušima čuju čudo nečuveno, rekavši im pritom da se slučajno ne približavaju čovjeku, ali da obvezno snime glasno disanje, kao akustični argument da nikada više nitko meni ne smije predbaciti ako bučno otplovim u carstvo snova. Djeca su šalu rado prihvatila, posebno kad sam im opisao čovjeka, upozorivši ih da se možda radi o nekom čudovištu, o polučovjeku i polumedvjedu.
Vratili su se nakon par minuta, zamolili me da im dam nekoliko kovanica, ponovo otišli do podruma i po povratku rekli, to im nisam vjerovao, da su sav novac ostavili pored glave beskućnika, da bi on kad se probudi mogao kupiti doručak.
„Ili novu flašu votke“ – nadodao sam glumeći sveznalicu, zašutjevši kad su me djeca pogledala prije obećanja da više nikada neću praviti viceve na račun jadnih ljudi.
Ujutro sam bio puno bolje volje. Kako bih klincima pokazao da sam ipak dobar zaputio sam se do pekare, u znak pomirenja htio sam nam kupiti doručak. Zaboravio sam na uličara iz stubišta, pretpostavljajući da ga je netko protjerao.
Kad sam se liftom spustio do prizemlja čuo sam međutim iz pravca podruma šumno pospremanje, pa sam ga se sjetio i zaputio se u njegovu pravcu.
Zinuli smo obojica.
„Jesi li već dugo u Neustadtu?“ – upitao sam davnog, zaboravljenog prijatelja
„Nisam, na putu sam, jučer su me izbacili iz vlaka, pa sam prilegao u prvoj zgradi“ – nije htio puno pričati.
Sinoć sam se opet vraćao kući s božićnog pazara pa sam se sjetio prošle godine.
Blago Vukadin