NIŠTARIJINI ZAPISI: Azil zbog pišanja

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Radeći kao sudski tumač u prilici sam upoznati razne ljude svakojakih sudbina, ponekada i neobičnih karakternih osobina, tako da ću u mirovini imati dovoljno materijala za nekoliko romana i neću svakoga dana dosađivati Tanji sjedeći ispred televizora i tražeći još jedno pivo.

Tekst: Blago Vukadin (2015.)

Velika većina osoba koje završe na sudu, u policiji ili iza graničnih žica u pravilu su simpatični očevi, brižne majke, razigrana djeca, neoprezni ljubavnici i drugi sitni grešnici, kojima bi i najstrožiji fratar udijelio tek dva očenaša za pokoru, a možda im i u džep gurnuo par novčanica da imaju za cipele ili toplu juhu.

Ponekada nalete i krupne ribe za moj pisaći stol, no o njima škrto pišem jer se obilato naljutim, posebno kad u novinama pročitam kako kriminalci, ucjenjivači, banditi i  špijuni popuju o kršćanskom moralu, voljenom narodu, visokim idealima i drugobojnim izdajnicima, a znam dobro čime se sve bave.

Jutros sam se međutim puno manje ljutio, a malo više smijao.

Dok sam pio kavu stigao je moj kolega Petrit, tumač za albanski jezik, zamolivši me da mu pomognem kod nekih srpskih pojmova, budući da na kosovskim ispravama vlada čudna mješavina raznih jezika.

Surađuje Petrit naime s dobrotvornim organizacijama za pomoć ljudima u nevolji, uglavnom premlaćenim ženama s više djece, pa da umiri svoju savjest prevede ponekada besplatno zapisnike o modricama, nalaze o depresijama, izjave svjedoka prilikom neuspjelog pokušaja samoubojstva, dvice iz osnovnih škola i slične, administraciji neophodne trice, plavkastim pečatima umrljane i prilikom paničnog bijega iz vlastitoga doma spašene dokumente koji u takozvanoj civiliziranoj Europi sitnim ženama i maloj djeci život znače – ako nemaju potvrde da su zlostavljani, nitko im ne može pomoći.

Najbolje bi možda bilo da se u zakone o azilu unese obveza žrtve za pribavljanje pred javnim bilježnikom ovjerene i uredno taksirane izjave počinitelja zlodjela o razlozima silovanja, udaranja djece, razbijanja prozora u vlažnom stanu i slanja prijetećih poruka preko mobilnog telefona s raspuknutim zaslonom – kad se promaši ženska glava, mobiteli naime ponekada završe na tvrdom zidu.

„Ako nemaš takve potvrde, zaboravi azil!“ – valjalo bi napisati u stavku dva dotičnog člana zakona, pa bi možda puno žena odustalo od prekomjernog maltretiranja socijalnih sustava sretnijih podneblja od onih ispod kojih su pobjegle.

Jučer popodne su Petritu dvije studentice koje rade s azilantima i cijelo svoje slobodno vrijeme potroše na pomoć potrebitim osobama poslale jednu ženu  s Kosova, majku troje djece, koja nema novca za skupe prijevode.

Uhvatila je mog albanskog kolegu baš poslije ručka naporna faza socijalne osjetljivosti, pa nije ni pogledao dokumente obećavši da će ih prevesti i misleći kako se radi o rodnim listovima, izvodima iz kaznenog registra ili nečemu sličnome, uglavnom o nezahtjevnim prijevodima koje može brzo obaviti.

Nakon što je majka s klincima nestala u liftu, prelistao je Petrit papire i zinuo od razočaranja – umjesto „nekoliko“ potvrda, kako mu je rekla žena, radilo se o punih petnaest stranica medicinskih nalaza i otpusnih pisama iz raznih bolnica diljem Kosova.

„Puno, jako puno tekstova u kojima nijedna, niti sitna pogreška, nije dozvoljena“,kukao mi je kolega ljuteći se zbog vlastite naivnosti i računajući koliko bi zaradio da nije glup.

Nije mu međutim bilo druge nego prihvatiti se posla, budući da su ga roditelji učili da ne obećaje nešto što ne može učiniti, a ako ipak obeća onda nema izgovora, te se, plašeći se kako će ga rođena mater dočekati kad jednoga dana bane ispod njenog oblaka, zastidio pomisli na traženje izgovora, koja je ipak došla i zadržala se dugih par minuta u Petritovim moždanim vijugama.

Jutros je, tako mi reče, Petrit ustao ranije nego je prije dolaska njegove sunarodnjakinje planirao,  jer mu izvjesnost da mora završiti posao nije dopustila da se izležava kao obično za vikend, pa je prilikom moga ispijanja kave, još neopran i krmeljav, stigao do našeg stana zamolivši me za kolegijalnu kontrolu njemu nepoznatih izraza, skrivenih u rječnicima na mojoj polici.

Mladoj Albanki odbili su do sada sve zahtjeve za azil u Austriji – u vrijeme u kojem pred granicama  “civilizirane” Europe tisuće ljudi pobjeglih pred granatama kojekakvih razbojnika i država, mjesecima čekaju na prolazak,  izbjeglice s Kosova nemaju nikakva izgleda na legalzirani boravak u obećanoj zemlji – pa je žena odlučila zaigrati na posljednju kartu koja joj je ostala kao adut u rukavu.

Na zdravlje.

Na svih petnaest dokumenata bila je više-manje istovjetna dijagnoza – žena ima problema s mokrenjem, a od strane liječnika preporučena terapija sastoji se u ispijanju uvina čaja, pražnjenju mjehura prije spavanja i poslije odnosa, te u vježbama za ojačavanje trbušnih mišića.

Laknulo je i Petritu i meni kad smo spoznali da mlada žena nema teških dijagnoza zbog kojih bismo zajedničkim snagama morali listati po debelim rječnicima, te smo ranije od očekivanoga završili prijevode nalaza i odahnuli kad je iz printera kliznula zadnja stranica.

U šali sam savjetovao kolegu da ne pomaže više ženama s problemima oko pišanja, smijući se izrazu njegova lica s maskom prevarenog pravednika.

Zaboravili smo u navali smijeha na djecu.

Prije nekoliko minuta me je nazvao Petrit zahvalivši mi se u ime žene na rječničkoj pomoći.  Mladoj majci nije rekao ništa što bi je moglo uznemiriti i ubiti joj nadu, a ona se obradovala zadnjoj prilici da s klincima ostane u mirnoj zemlji, u kojoj se možda jednom uspiju udomaćiti.

Pod uvjetom da dobiju azil zbog pišanja.

„Zar je važno zbog čega roditelji vole svoju djecu i žele im omogućiti bezbrižan život,“ rekao mi je kolega dok je moj nasljednik vikao iz kuhinje da je jako gladan, a hladnjak sasvim prazan.

Sjećajući se svoga smijeha na račun majke koja svojoj djeci želi isto kao i ja svojoj – više ili manje pun hladnjak –  nakratko sam se zastidio.

No, brzo me je prošlo.

Život je takav.