Za tri dana će biti 50 godišnja obljetnica objave enciklike „Nostra aetate“, enciklike koja je najkraća, ali zato spada u red najvažnijih enciklika. Govori o odnosu kršćanstva, Katoličke Crkve i ostalih religija, posebno odnosu prema Židovima.
Današnje Evanđelje govori o slijepcu iz Jerihona koji od Isusa traži da mu pomogne. Jerihon je simbol i grad tame, blizu Jerihona je i brdo napasti na kojemu je sotano iskušavao Isusa i njegovu vjeru.
Kao i obično Isus skita pustinjom, gradovima i selima, negdje zastane, negdje se ne zaustavi, ali nigdje ne bude, a da ne ostane neki znak Njegovog prisutstva.
Tako je i danas. Učenici su s Njim, okružili ga i ne daju nikome da mu se približi. Isus je poznati rabin, o Njemu kruže svakakve priče, farizeji imaju svoju istinu, a sirotinja opet svoju. Tadašnje vrijeme je vrijeme brutalnog odnosa prema sirotinji, udovicama, odbačenima, slijepima, prosjacima i jadnicima. Kao i danas, sirotinja je svakom teška.
Tadašnji invalidi, danas ih zovu osobe s posebnim potrebama, su zadnji talog društva, nitko ih ne voli, svi ih izbjegavaju, oni su nepotrebni, loša slika društva i izazov za bogate jer ukazuju na siromaštvo srca. Nikakve razlike između tadašnjeg doba i današnjeg. I danas su blokirani na rubu društva, pogrda i neželjena slika, invalidi HRVI-a su neugodno podsjećanje da mi imamo ono što oni nemaju, zdravlje.
Slijepci i drugi invalidi su dakle željni nekog događaja koji i njima pruža kakvu takvu prigodu da se osjećaju ljudima, da ih netko pogleda i kaže koju toplu riječ.
Današnji junak Evanđelja ima i svoje ime i prezime, zanimljiva sitnica jer obično ti uskakači u priču su bezimeni, al ovaj današnji je Bartimej, zna mu se i ime oca i prebivalište.
On narušava učeničko sljedbeničku idilu zdravih, usuđuje se zavikati, usuđuje se pozvati Isusa da mu pomogne.
Učenici kao i obično izvan sebe jer se opet netko usuđuje prodrijeti u unutarnji krug povlašetnih, oni bi Isusa zaštitili kao što tjelesni čuvari štite naše političare. Opasan neki tip je taj invalid, možda nosi kakvu nožinu da probode Učitelja ili nešto još gore, možda je zaražen kakvom opasnom bolešćurinom.
No, slijepac se ne da zaustaviti, iako slijep on je gromoglasan i doziva Isusa da mu pomogne, da mu se smiluje.
Vjerojanto je Isus priupitao učenike tko je taj čovjek, a oni su mu odgovorili da je to Bartimej, sin timejev iz Jerihona, poznati gradski slijepac i prosjak koji nema pametnijeg posla nego da Učitelju ide na živce. Srećom za Isusa da ima tjelohranitelje, učenike koji će ga zaštititi od napadnog slijepca.
No, Isus nije političar, nije ministar, nije kardinala, On je Sin Davidov kao što je Bartimej sin Timejev. On osjeća i zna da Jahve sirotinju pomaže, udovice i slijepce vodi na izvor milosti i ulazi u dijalog s Bartimejom.
Za razliku od mnogih duševnih slijepaca u Isusovoj okolini, ovaj tjelesni slijepac je duhom zdrav, on zna da Isus ima tu moć da mu se smiluje, što Isus i čini.
Isus ne ozdravlja, on pomaže da vjera koja je u slijepcu ozdravi slijepoga. Vjera je ta koja ozdravlja ako je iskrena.
Bartimej progleda i slijedi Isusa. Vjerojatno ne u prvom redu jer to mu je neprikladno, on je sretan da vidi Isusa i Njegov put, ostalo ga ne zanima.
Ja bih danas isčitao opet tri poruke.
Prva poruka je da društvo i narod poenkada budu u tami, optočeni mržnjom, beznađem i strahom. U takvoj tami se jave glasovi i vjera onih koji nam se čine najnemoćnijima i najtanjima, često rubna skupina i invalidi. Takvih nema puno, al oni su uporni i znaju da je istina među nama, ali ju trebamo prihvatiti.
Druga poruka je da vjera pomaže i u tjelesnim potrebama, da osnovne potrebe nisu u suprotnosti s vjerom, nego upravo obrnuto, ako vjerujemo onda ćemo imati i tjelesnog užitak, ozdravljenja i života.
Treća poruka je da moramo kao kršćani progledati. Stoljećima je kršćanstvo u Židovima gledalo neprijatelje i smatralo da je jedina istina u kršćanstvu. Enciklika „Nostra aetate“ je prije pedeset godina kršćanima otvorila oči da uvide da su Židovi i ne samo oni, nego svi koji traže istinu u Bogu, naša braća, a da istina nije ekskluzivno pravo onih koji su oko Isusa i formalno. Kao što Bartimej poznaje istinu, čak i bolje od učenika, tako i kršćanin mora progledati i prihvatiti činjenicu da članstvo u kršćanskom društvu nije garancija vjere ni istine.
Na svakom je čovjeku da vjerom skine svoje očne oklope i da progleda.
Tekst: Vinko Vukadin