NEDJELJNE MISLI IZ PRIKRAJKA: Božićno razmatranje – Snaga riječi

Na današni blagdan, na Božić, smo imali prigodu poslušati Ivanov Prolog, veličanje logosa, riječi, i povezivanje Isusa s riječju.

Ivan Evanđelist, teolog koji je u kasnoj životnoj dobi pisao svoje Evanđelje i davao mu dodatne značajke, osim oni narativnih. U starijoj dobi je pisac već bio skoro oslijepio, živio je manje više usamljen na nekom vjetrovitom otoku i pisao, pisao. Njegov najveći problem je poznat svakom piscu: to je pitanje kako započeti prvu rečenicu. Kad imaš prvu onda je sve drugo lagano. To je i Ivanov problem dok ispod masline u predvečerje trga već sedmi papirus jer mu se početak ne sviđa.

I onda mu dođe prijatelj seljak, gleda ga kako se muči, trga napisano i ljutito šeta gore dolje. Vidjevši ga pita ga u čemu je problem, a Ivan mu veli da nema prve riječi.

Čim je to izustio palo mu je na pamet. Da, prva riječ. Logos mora biti na početku jer bez njega nema ni pisanja o spasenju.

Mudri Ivan pred praznim listom pergamenta i dokučuje što stavit kao početak, kako započeti priču o Isusu, kako tu priču napuniti teološkim porukama i pokazati da je Isus Krist Božji sin. Ne mora čak ni izmišljati jer je načitan i zna da u starim tekstovima ima lijepih oda o ljudskoj i Božjoj riječi. Oni ih uzima i komponira svoju poruku, svoje Evanđelje koje počinje fantastičnom rečenicom:

Na početku bijaše riječ!

Dovoljna je samo ova rečenica da o njoj promišljamo u svakom mogućem kontekstu.

Možemo riječ shvatiti kao obećanje. Bog je dao svoju riječ koju ne poriče i poslao nam je Spasitelja.

Danas je Božić, riječ Božja se ispunila, Bog je održao obećanje, održao je riječ, nije prekršio zadanu riječ.

Tako je riječ kao početk svega. Božja riječ, o kojoj nam Ivan govori, je postala tijelo i dala se za naše spasenje.

Kad čitamo Ivanov prolog nameće nam se odmah razmišljanje o važnosti riječi i njezinoj snazi u ljudskom životu i samom poimanju čovjeka.

Ivan zna sve o snazi riječi, uostalom i on je vjerojatno dugo slušao Učitelja kako govori. Upijao je njegove riječi su usana i promijenio se svijet.

On i tada osjeća i zna da vlastodršci najprije pokušavaju ušutkati, zabraniti riječ. Zar kršćanima nije zabranjeno javno propovijedanje? Riječ ima moć koja je teško pojmljiva. U riječima se krije snaga duha i veličina razmišljanja. Riječ čini čovjeka različitim od životinja. Čovjek je u stanju svoje osjećaje, predviđanja, razmišljanja, i planove, a ne samo potrebe, izraziti riječima.
Riječi mogu ubijati, one mogu biti psovka i molitva, mogu učiniti svijet drugačijim. Riječima djeci pričamo o svijetu koji ne postoji, a ona kroz bajku stvaraju svoj konstrukt svijeta i moralnih okvira. Riječima se zavodi i naređuju ubojstva, riječima kažemo da nekog volimo ili ga mrzimo, riječima opisujemo stanja duha i osjećaje.

Kad potonemo duboko i osjećamo se ostavljenima, jedna lijepa riječ nas može dignuti i ohrabriti, izvesti na put života. Riječima crtamo i pišemo, njima govorimo protiv nepravde i zalažemo se za pravdu. Riječi nas povezuju i kad smo daleko, one nam daju osjećaj ljubavi i kad netko nije blizu. Riječ ima moć daljinskog djelovanja i topline koju osjećamo u glasu.

O riječima i jeziku nije moguće napisati nešto gotovo jer jezik se razvija, on svako malo postaje stvarnost u našim mislima, srcima ili životu. Riječ je stalni tok ljudskih nada, osjećaja, želja i planova.

Današnje Evanđelje nam poručuje da je riječ početak svega i da je ona toliko snažna da je promijenila sudbinu čovječanstva. Božja riječ je postalo tijelo, ona je za nas rođena, a mi se toga danas sijećamo i slavimo.

Riječ u svim religijama ima posbno značenje, ne samo u kršćanstvu, ali je u kršćanstvu ona postala više od puke poruke i obveze, ona je postala Tijelo i time se pretvorila u naše spasenje. Bog nam je da svoju riječ i spasio nas.
Poruka koju bih ja danas isčitao je konkretna, a tiče se naše odgovornosti da koristimo riječ, da se usudimo riječi dati ono mjesto o kojem govori Ivan, prvo mijesto.

Kako često čujemo da nema korsti od riječi i da nam trebaju djela. Često. Riječ bez djela bi bila prazna, jer riječ mora postati djelo, mora postati tijelo, mora se utjeloviti, mora nas obuhvatiti i promijeniti, ali na samom očetku bijaše riječ.

Nekada mislimo da naše riječi nemaju učinka, nekada nas optužuju da samo piskaramo, da samo govorimo, al zar nam Ivan danas ne pokazuje svu važnost riječi?

Riječ, slobodna riječ, je bila u diktaturama progonjena i zabranjivana jer je opasna za one koji su protiv čovjeka. Kad ušutkaš čovjeka onda je on skoro mrtav.

Ivan nam danas kaže da je riječ na početku, da od nje počinje.

Zato ne zanemarimo snagu riječi. One mogu uzdignuti, donijeti sreću i ljubav, otkriti novi svijet i nove nade. Riječi mogu srušiti nepravdu i omogućiti pravdu. Riječi mogu donijeti ljubav, ali i mržnju, poticati nepravdu i zlo, učiniti svijet gorim.

Na nama je da prihvatimo najveći Božji dar, riječ, logos, i da nam taj dar bude blagoslov, a ne prokletstvo.

Bog je dao svoju riječ čvojeku i nije ju zaboravio, nije se dao ušutkati, nego je Njegova riječ postala tijelo i po njoj smo spašeni.

Zato se ne dajmo ušutkati. Govorimo o onomu što smo osjetili i u što vjerujemo.

Kao što su pastiri pričali o Isusu i žene o Njegovom uskrsnuću, tako i mi budimo hrabri kad nas žele ušutkati, budimo pozitivni kad od nas očekuju pomoć i ne sumnjajmo u snagu riječi.

 

Tekst: Vinko Vukadin