René Chateaubriand, poznati francuski pisac, u dubokoj je iskrenosti i poniznosti zapisao kako se pripremao za svoju prvu svetu pričest koju je nažalost tek s 14 ili 15 godina smio primiti.
On pripovijeda: „Bližio se dan moje prve svete pričesti. Drugi su mislili da su moja revnost i pobožnost istinite. Moje uzorno vladanje oduševilo je sve u kolegiju. Da, moje mnogobrojne žrtve i mrtvljenja uznemirile su zamalo i moga učitelja. Moj ispovjednik bio je poglavar svećeničkoga sjemeništa. Imao je oko 50 godina i izgledao je vrlo strogo i ozbiljno. Uvijek kad sam se pred njim ispovijedao, postavljao bi mi različita pitanja. A to mi se uopće nije sviđalo (iako sam za to trebao biti zahvalan).
Njegova sposobnost uživljavanja (spoznanja) kao duhovnoga oca izgleda nije mogla spojiti one male grijehe s mojom velikom zbunjenošću koju sam doduše pokušavao prekriti, ali se iz moga vladanja ipak dala naslutiti. Što se svetkovina više bližila, tako sam se više ljutio zbog njegova pritiska:
– Reci mi jesi li nemiran zbog nekakva grijeha? Je li te stid nešto kazati?
Na sva sam njegova pitanja uvijek odgovarao:
– Ne, gospodine svećeniče, ne.
Svaki put izišao bih iz ispovjedaonice posve blijed i zbunjen, kao netko tko je upravo počinio neki zločin. Primijetio sam dobro kako sumnje u moju iskrenost tište moga ispovjednika. Da, pravo je slutio. Zaista sam zbog krivoga srama prešućivao svoje velike grijehe.
Na Veliku sam srijedu trebao ići na opću ispovijed jer je to bila večer pred moju prvu svetu pričest. Noć prije proveo sam u revnoj molitvi i pritom sam u nekoj knjizi čitao pouke o nedostojnoj svetoj ispovijedi. Obuzeo me veliki strah. Bilo je tri sata popodne kad smo se mi djeca zajedno s našim roditeljima otpremili na put prema svećeničkome sjemeništu. Kad smo stigli u crkvu, kleknuo sam pred svetohranište i dugo tamo ostao posve udubljen u razmišljanje. Kad je red došao na mene, ušao sam u sakristiju kako bih se konačno dobro ispovjedio i dobio odrješenje. Drhtao sam od glave do pete i jedva sam mogao mirno klečati. Onda sam počeo:
– Ja, slab i grješan čovjek, priznajem pred Bogom Svemogućim i pred Vama, Isusovim zamjenikom, svoje grijehe…
Glas mi je bio toliko nervozan i stalno je zapinjao pa sam jedva dovršio molitvu. Kad sam nekoliko grijeha naveo, moj dobri ispovjednik ljubazno me počeo pitati:
– Reci mi jesi li što zaboravio! Imaš li možda još koji grijeh?
I opet mi je izletjelo, ovaj put nenamjerno, ono uobičajeno:
– Ne, gospodine svećeniče!
Ispovjednik je na trenutak ušutio i činilo mi se kao da pogledom prema nebu moli i vapije za pomoć i savjet. Tada mi reče:
– Sad ću ti dati odrješenje!
Kada sam te riječi čuo i vidio podignutu ruku, nešto je potreslo moje srce, kao da je munja sijevnula. Cijelo moje biće bilo je ispunjeno nekom nenadanom snagom, voljom i odlučnošću koja me ohrabrila da usred molitve odrješenja prekinem svećenika svojim priznanjem:
– Velečasni, nisam još sve rekao!
Čim sam izgovorio te riječi, koje je moj ispovjednik željno očekivao, njegove su se inače stroge crte lica promijenile pa su dobrota i blagost preobrazile njegovo lice. Privinuo se k meni i šapnuo:
– Dragi moji, ne boj se! Hajde, sve mi reci!
I sve, baš sve sam mu priznao s tolikom hrabrošću i pouzdanjem da sam se samomu sebi čudio. O kakav teret je pao s moje duše! Kolika je radost ušla u moje srce! Jamčim vam da nikada, baš nikada nisam bio blaženiji kao onoga trenutka! Plakao sam i jecao. Ali to su bile suze pokajnice i radosnice. Usuđujem se čak reći da sam se prvi put u svom životu osjećao kao muž, iskreni i pošteni čovjek. Nakon što sam učinio prvi korak i priznao da još nisam sve rekao, bilo je posve lako i jednostavno priznati sve ostalo.
Potom je Božji zamjenik podigao svoju ruku i podijelio mi odrješenje. Ovaj put nije to bila ruka koja prijeti, nego ruka Očeva koja me blagoslovila i zagrlila. Pala mi je na pamet priča o izgubljenome sinu. Ja sam bio izgubljeni sin koji se pokajao i vratio, a ispovjednik je bio otac koji prašta. I on je plakao kao i dobri otac u onoj parabolI. Nakon toga sam se podigao s klecala i izašao iz sakristije nazad u crkvu gdje me čekala moja majka. Nakon svake iskrene ispovijedi činilo mi se da nisam više onaj isti dječak. Profesori, pa čak su mi se i moji prijatelji učenici čudili. Nešto su neobično primijetili na meni. Radost i zadovoljstvo zračili su s moga lica i iz mojega ponašanja.
Sljedećega sam jutra, na Veliki četvrtak, kada Crkva slavi ustanovljenje Presvetoga oltarskog sakramenta, primio prvu svetu pričest. Ono što je moje srce tada osjećalo, znaju samo Bog i ja jer nijedan ljudski jezik nije u stanju opisati to. Iako sam od svih prvopričesnika imao najskromniju odjeću, uistinu nisam bio tužan, već naprotiv radostan što ovo javno poniženje prikazujem dragomu Bogu, Njemu, Kralju neba i zemlje koji se oblači u jednostavan oblik kruha i vina kako bi se nama darovao. Stvarna prisutnost Isusa Krista u svetoj euharistiji bila mi je tako opipljiva, baš kao i prisutnost moje majke pokraj mene. Kad sam otvorio usta primivši svetu pričest, osjećao sam se blaženo promijenjenim. Tresao sam se od ganuća i strahopoštovanja. Ljubav Božja zapalila je moje srce toliko da bih rado prolio svoju krv kao neki mučenik, samo da priznam Boga hvaleći ga i slaveći.“
“Ako ljubimo jedni druge,
Bog ostaje u nama i ljubav je
njegova u nama savršena!”
(1 Iv 4,12)
Priredio: fra Petar Ljubičić