NAŠA ŠKOLA: Učitelji u osnovnim školama

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Učitelji su oni koji uče poučavaju druge u stvarima pisanja, čitanja, opće naobrazbe i odgoja u najširem smislu riječi. Učitelji, kakve mi danas poznajemo, javljaju se tek od polovice 19. stoljeća kada su otvorene prve stručne učiteljske škole – preparandije.

U tim školama (četverogodišnjega trajanja), nakon osnovne škole školovali su se polaznici za buduće učiteljsko zanimanje – rad učitelja na pučkim školama.

Od srednjega vijeka postojali su učitelji – magistri koji su poučavali polaznike u tadašnjim školama. Niti učitelji, niti škole nisu bili ovakvi kakve mi danas poznajemo. Učitelji su bili (u velikoj većini) pripadnici crkvenih redova, a škole su bile organizirane u sastavu samostana.

Prvi učitelji svakako su bili i prvi pismeni ljudi svoga vremena. To su u pravilu bili pripadnici svećenstva i različitih crkvenih redova. Tako su poznati učitelji -fratri; učitelji svećenici; učitelji pastiri (pismeni) koji su poučavali kao pastiri, čuvajući svoja stada. U narodnoj predaji sačuvano je sjećanje na pastirske škole.

Polaznici su se osposobljavali i pripremali za buduće zvanje i zanimanje u nekom crkvenom redu. Kako svi učenici u samostanskim školama nisu završili i kao redovnička braća ili svećenici, to su “školovani” mladići izabirali druga svjetovna zanimanja (trgovci, obrtnici, državni službenici itd.) ili bi se vraćali na selo i nastavili živjeti uobičajenim seoskim životom.

Ti pismeni mladići postajali su svojevrsni “učitelji” i širitelji pismenosti u svom mjestu. Poznati su slučajevi kako su ti pismeni mladići-nesuđeni svećenici opismenjivali svoje sumještane na način da su za pojedine manje skupine upriličili kraće tečajeve u nekoj seoskoj kući. Opismenjavanje se provodilo na pašnjacima, gdje su se okupljeni čobani/ pastiri poučavali u vještini pisanja i čitanja. Taj oblik poučavanja fra Andrija

Nikić naziva p a s t i r s k i m školama. Niti je bilo učiteljskih škola za učitelje, niti jebilo organiziranih škola za učenike.

Osim učitelja pripadnika svećenstva i crkvenih redova, bili su poznati i: Putujući učitelji: mogli su biti fratri ili drugi pismeni ljudi koji su putovali od mjesta do mjesta, skupljali djecu i opismenjavali ih. Ovakav način opismenjavanja bio je i početak analfabetskih tečajeva u kasnijim vremenima u našim krajevima.

Počesto su učitelji bili i pismeni trgovci, obrtnici, državni činovnici, pa i časnici i dočasnici austrijske vojske i vojni činovnici.

Takvo stanje trajalo je do polovice 19. stoljeća kada se javljaju prve organizirane osnovne škole – u početku franjevačke, muslimanske ili pravoslavne – a kasnije javne-državne škole.

Usporedo se otvaraju učiteljske škole iz kojih su izlazili školovani i stručni – učitelji. Te velike promjene na području školstva i opismenjavanja u našim krajevima događaju se u vremenukada Tursko Carstvo nezaustavljivo gasne i dolazi nova uprava – Austro-Ugarska. U početku nova vlast nije imala učitelja za svoje-javne (državne)

škole. Problem se privremeno rješavao na način da učitelji dolaze iz susjednih država. U naše krajeve (jugozapadna Bosna i Hercegovina) dolaze učitelji iz Dalmacije, Hrvatske i Slavonije. Manjak učitelja nova vlast ublažila je na način što je jedan broj nižih vojnih časnika imenovala za privremene učitelje. Ovo se nije pokazalo dobrim rješenjem. Prvo, iz razloga što ovi časnici nisu bili školovani, ni osposobljeni za vršenje učiteljske službe. Drugo, iz razloga što većina nije dobro (neki nikako) poznavala narodni (hrvatski) jezik. Radi navedenog i učitelji i đaci imali su velikih problema u svladavanju nastavnog gradiva.

Tako stanje nije dugo potrajalo. Zemaljska vlada u Sarajevu 1882. je otvorila: Obrazovalište ZA POMOĆ- NE učitelje u Sarajevu. Polaznici su se školovali tri godine, nakon čega su polagali ispit i dobivali naziv pomoćni učitelj. Ovi su poslije dvogodišnje prakse mogli polagati ispit za stalnog učitelja. Učiteljsko obrazovalište preraslo je (1886.) u UČITELJSKU ŠKOLU. Zvala se još i preparandija. Svršeni učenici učiteljskih škola-preparandija, nakon položenog ispita dobivali su namještenje i zvanje namjesnog učitelja. Poslije dvije godine rada na nekoj pučkoj školi namjesni učitelji polagali su ispit i dobivali zvanje stalnog učitelja.

Učiteljsko osoblje na javnim – državnim osnovnim školama dijelilo se u slijedeće kategorije:

Namjesni učitelji

Pravi učitelji

Nadučitelji

Školski upravitelji

Okružni učiteljski nadzornici

Viši okružni školski nadzornici

Zemaljski školski nadzornici.

Od 1912. godine učiteljski stališ svrstan je u državne – javne činovnike. Kao i svi drugi državni službenici, učitelji su razvrstavani u platne razrede i sukladno tomu dobivali su svoje plaće. Takva praksa zadržana je sve do danas. Učitelji su stjecali pravo na osobnu mirovinu-penziju nakon 40 godina službe.

Prema tablici platnih razreda zadržavne činovnike bili su razvrstani od XII. platnog razreda u kojem su bili namjesni učitelji – početnici/pripravnici do VI. platnog razreda u kojem su bili zemaljski školski nadzornici. Prijelaz iz jedne platne skupine u drugu događao se automatski na temelju godina službe i odgovarajućim položenim dodatnim ispitom. Namjesni učitelj po isteku dvije godine službe i položenim ispitom prelazio bi u XI. platni razred (pravi učitelji). Čim bi učitelj navršio 10 godina službe postajao bi nadučiteljem u X. platnom razredu. Učitelj s navršenih 20 godina službe postajao bi nadučiteljem u X. platnom razredu.

Učiteljice, bile udane ili ne, u svemu su bile izjednačene sa svojim muškim kolegama.

Vladalo je mišljenje da učiteljice, udajom i stvaranjem obitelji i rađanjem vlastite djece, neće moći dovoljno dobro posvetiti se odgoju školske djece. Radi takovog mišljenja uveden je 1888. Zakon o celibatu učiteljica. To je značilo da učiteljica, ako bi se udala za nekoga tko nije po zvanju učitelj, gubila bi pravo na službu, ili se smatralo da je “dragovoljno napustila službu”. Taj zakon vrijedio je za sve zemlje Austrougarske države, pa tako i za Bosnu i Hercegovinu sve do 1914. kada ga je vlast dokinula. Treba naglasiti kako se obveza celibata, sada kao jaka tradicija, na prostorima Bosne i Hercegovine zadržao do kraja 20-tih godina prošloga stoljeća. Bilo je pokušaja (1937.) da se pravilo celibata učiteljica ponovno uvede, ali to više nije zaživjelo u praksi.

 

Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandnu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.