NAŠA ŠKOLA: Učitelji – Petar Šurkalović

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Zapis o prosvjetiteljskom radu

Proljeće 1959. godine. Po završetku Učiteljske škole u Mostaru došao sam s predstavnicima Općine Tomislavgrad u obilazak mjesta, u kojima je trebalo prosvjetnih djelatnika. Bilo je to vrijeme kada se poštovao prosvjetni djelatnik i cijenila njegova prisutnost i djelatnost.

Prvo selo koje mi je ponuđeno i koje smo obišli bilo je Mandino Selo, mjesto koje se smjestilo podno Ljubuše i Vran planine. Mjesto pitomo, ljudi susretljivi i zainteresirani, djeca znatiželjno trčkaraju i zapitkuju. A pejzaž nezaboravan: sve je u poljskom cvijeću, janjci izvode akrobacije u svojim neumornim igrama, pčele zuje sakupljajući medne kapi, ptice pjevaju – jednom riječju proljeće diše punim plućima. I, dalje nije trebalo ići i predlagati, nuditi i razgledati druga sela i mjesta.

U Mandinom Selu našao sam sve ono što sam želio i za čim sam žudio.

Svibanjsko jutro toga dana ostavilo je na mene izuzetan dojam. Škola prostrana i velika, susretljivost mještana izuzetno je imponirala i plijenila. Jer, to je moj prvi susret sa ruralnom sredinom, dijete sam asfalta, premda ga ni u Mostaru, u to vrijeme nije bilo previše. Dogovor je napravljen i ja sam se vratio u Mostar. Još jedno bezbrižno ljeto bilo je ispred mene. A onda početak rujna, valjalo je spakirati kofer i krenuti u prosvjetiteljsku misiju.

Susret s mještanima me je hrabrio i obećavao. A meni su trebala ohrabrenja, jer i ja sam, još uvijek, bio dijete. Škola je imala oko 120 djece od prvog do četvrtog razreda. Kroz mene su prošli žmarci od pomisli, da li sam sposoban i dovoljno obučen, prepustit se toj “gardi” najmlađih i žarkoj želji, da od njih napravim mlade i sposobne ljude, spremne da se uhvate u koštac sa životnim izazovima koji ih očekuju, Hoću li uspjeti u toj odgovornoj zadaći? Prvi dani upoznavanja, razmještanja i informiranja dosta su brzo prolazili. Trebalo se javiti svakom od njih, saslušati roditelje i razmisliti o njihovim prijedlozima. Dva kombinirana odjeljenja, bila su preveliki zalogaj, da budem spokojan i miran. Radni dan je trajao izuzetno dugo, čak i po dvanaest sati.

Pripreme, nastava, dopunska nastava, izvannastavne aktivnosti, rad s mladeži na opismenjivanju i tečajevi Crvenog križa, bili su svakodnevna aktivnost. Tih godina škola je upravo obilježavala pedesetu obljetnicu rada, a recidivi Drugog svjetskog rata još su bili prisutni. Bila je to tvornica znanja i htijenja, koja je djeci trasirala životni put. Zato se trebalo uhvatiti u koštac s hipotekama prošlosti, protiv mraka i bespuća, a u ime svjetlosti, u ime života kakvog čovjek zaslužuje i koji mu pripada.

Ali već početkom listopada osjetio sam da se moj životni elan topi. Zelena polja, pjev ptica, veselu igru janjaca, zamijenile su vodene bujice nastale od kiše koja je neprekidno padala skoro cijeli listopad. Uvukla se u mene neka sjeta, malodušnost i tjeskoba, a žal za Mostarom i gradskim životom bivao je sve jači i veći. Gotovo sam bio spreman napustiti sve i vratiti se u Mostar svom glumačkom pozivu, u kome sam proveo preko četiri godine igrajući u predstavama za vrijeme školovanja. Tu noć gotovo i nisam spavao, čak sam se i spakirao za polazak.

Prisutnost djece koja me trebaju i riječi Jure Kaštelana da: “Svugdje u svijetu djeca se igraju. Djetinjstvo ono bijelo i ono crno i žuto, uvijek su i u svakom društvu, posebno čovječanstvo. Djeca se igraju na mjesecu, mogu, ako hoće u jednom gutljaju ispiti tri mora i sedam rijeka, mogu srušiti svijet i govoriti nevjerojatne jezike, mogu sve što i odrasli, koji ne mogu biti djeca”.

A ujutro kada sam se pojavio pred svojim učenicima, pogledao njihova razdragana lica i poglede u meni se sve prelomilo. Uz odgojno obrazovni rad, krenuo sam, još aktivnije, s djecom u uređenje okoliša, sa sadnjom voćaka i gradnjom zida oko škole i drugim aktivnostima, shvativši potrebu prisutnosti. Tri školske godine tj. sve do jeseni 1962. godine ostao sam u toj školi i napravio veliku pogrešku što sam otišao u Brišnik i nisam shvatio što znači izvesti jednu generaciju.

Danas još uvijek radim u Lutkarskom kazalištu Mostar, čiji sam osnivač i dugogodišnji ravnatelj. Glumac sam i redatelj s istim žarom stvaranja za djecu.

I dok se mnogi u kasnim godina života vraćaju u svoje snoviđenje djetinjstva, ja se veoma često vraćam tim mladenačkim danima i Mandinu Selu, otvarajući prekrasni vrt cvijeća, satkan od prelijepih dječjih glavica i u tom vrtu natačem korijene u vlazi svog prosvjetiteljskog rada. Jer ovo je i moj jubilej u kome obilježavam 50-u obljetnicu dolaska u Mandino Selo.

 

Petar Šurkalović