NAŠA ŠKOLA: Učitelji – Pero Jurić

objavljeno u: NAŠA ŠKOLA | 0

Životopis

Rođen sam 7. travnja 1927. u Jošanici, Tomislavgrad. Potječem iz, u to vrijeme, dosta imućne, obitelji koja je imala na potoku Ostri/o/žac vodenicu, koja je u to vrijeme mnogo značila, a uz to obitelj je imala i solidan zemljišni posjed.

Imao sam i dva starija brata, a meni je bilo tri godine kada sam ostao bez majke. Pošao sam u osnovnu školu časnih sestara u Duvnu s nepunih sedam godina. Godine 1940. bio sam primljen  na izučavanje mehaničarskog zanata u Zagrebu kod Hrvatskog radiše, ali zbog ratnih zbivanja to je ostala samo želja.

Godine 1944. spomenute (ratne) okolnosti su me natjerale, kao i mnoge mladiće moga uzrasta, da stupim u njemačku vojsku SS-policiju. Nakon kratke obuke u Osijeku i Aljmašu moja je postrojba boravila u austrijskom mjestu Wegedorf, gdje smo uglavnom obavljali fizičke poslove. Pred Novu 1945. godinu vraćeni smo u Hrvatsku i u mjestu Sutla pripojeni jednoj postrojbi SS-policije, koja je u borbama na Srijemskom frontu izgubila više od 50% svoga ljudstva.

Siječnja i veljače 1945. godine vršili smo akcije po Žumberku i Hrvatskom zagorju. Početkom ožujka otišli smo u područje Korduna iznad Plitvičkih jezera, gdje smo vodili neprekidne borbe da bi se nakon povlačenja našli u neposrednoj blizini Karlovca i Generalskog Stola. Nakon teških borbi za sam Karlovac morali smo se povući 6. svibnja 1945. kada su nas napustili njemački časnici, a mi smo se priključili hrvatskoj postrojbi kod Zaprešića koja je bila u povlačenju iz Zagreba prema Sloveniji.

Put kroz Sloveniju je, uz glad i borbe kod Celja Škofje Loke i Sloven Gradeca, trajao punih sedam dana. Dana 15. svibnja 1945. godine na Dravogradskom polju položili smo oružje. Križni put zajedno sa ostalim zarobljenicima vodio me preko Maribora, Zagreba, Bjelovara, Slatine u logor Slavonska Požega, gdje sam boravio 20 dana.

Jedna grupa kojoj sam i ja pripadao krenula je preko Slavonskog Broda, Sarajeva, Mostara, Širokog Brijega u Posušje. Poslije tjedan dana otjerani smo u logor Bileća, gdje sam ostao sve do kraja listopada, kada sam pušten kući.

Svoj križni put opisao sam detaljnije u knjizi Svjedočenja, čiji je dio objavljen u knjizi Duvanjski zbornik.

Godine 1946. otišao sam u gimnaziju u Mostar, a malu maturu položio sam u Trebinju. Učiteljsku školu završio sam u Sarajevu i Mostaru. Prvu godinu učiteljskog rada proveo sam školske godine 1949./50. u Roškom Polju. Godine 1951. morao sam (na)doslužiti vojni rok. Slijedi 1951./1952. rad u Stipanjićima i Rošnjačama. Svibnja 1952. sam oženjen, a već krajem kolovoza 1952. otišao sam raditi na školu u Mandino Selo. Tu sam ostao tri školske godine, da bih 1955. otišao raditi na školu Bukova Gora. U školi Bukova Gora boravio sam pet godina, gdje sam uz rad u školi izvanredno studirao na Trogodišnjoj pedagoškoj akademiji u Splitu. Nakon diplomiranja na akademiji – (grupa povijest – zemljopis-sociologija) – prešao sam raditi u tek osnovanu Osmogodišnju školu Prisoje.

Da bih omogućio djeci da završe srednju školu bio sam prisiljen tražiti zaposlenje u nekom centru. Godine 1969. počeo sam raditi u Duvnu gdje sam predavao povijest i zemljopis u Osnovnoj školi. Godine 1974. postavljen sam na mjesto pomoćnog direktora.

Poslije četiri godine – 1978. postavljen sam na mjesto školskog pedagoga. Tu dužnost sam obavljao sve do 1990. kada sam, nakon 40 godina rada umirovljen. U vrijeme Domovinskog rata, 1993. radio sam kao učitelj u školi Mokronoge.

Znatniji uspjesi u mome radu:

  1. U Roškom Polju radio sam sa 160 učenika, gdje je trebalo u takvim prilikama raditi još 4 učitelja.
  2. U Bukovoj Gori, uz rad sa dva kombinirana odjeljenja izvanredno sam u Splitu završio studij na Trogodišnjoj pedagoškoj akademiji.
  3. U Prisoju sam, zbog nedostatka nastavnika imao sam punu normu nastavnih sati i vršio dužnost upravitelja škole, kojoj je pripadalo i osam četverorazrednih škola na području tadašnje općine Prisoje.
  1. U Tomislavgradu sam, uz redovan posao pomoćnika direktora i školskog pedagoga vodio akciju – mladi historičari – koja je na natjecanjima redovno zauzimala prva mjesta na području općine, Pedagoškog zavoda Mostar i republičkim natjecanjima.
  2. Prikupio sam preko 700 eksponata za izložbu, koju sam pripremio za studeni 1975. Imao sam namjeru osnovati etnografski muzej – stalni postav. Zbog nerazumijevanja općinskih funkcionara taj naum nisam ostvario. Eksponate sam vratio vlasnicima.
  3. U vrijeme od kada sam umirovljen bavim se pisanjem memoara. Do sada sam napisao slijedeće:

– Svjedočenja sa križnog puta, objavljeno 2001. u knjizi Duvanjski zbornik.

– Duvanjske iskre 1941. – 1945.

– Jošanički ratnici 1941. – 1945.

– Društveno-ekonomsko-političke zdravstvene

i povijesne prilike u duvanjskom kraju od 1945. do 1990.

Trogodišnje učiteljevanje u Mandinu Selu

Krajem kolovoza 1952. postavljen sam na dužnost učitelja u školi u Mandinu Selu. Ranije sam saznao da je ta škola osnovana četrdesetak godina ranije. Kada sam sa suprugom Dragicom došao pred školu dočekala nas je Božica Vulić, koja je vršila dužnost školskog poslužitelja. Božica je izuzetno prijatna i susretljiva žena. U prizemlju kamene dvokatnice nalazila se vrlo prostrana učionica s mnogo starih učeničkih klupa. Od ostalog namještaja nalazio se stol i ormar. U ormaru sam našao nešto nastavnih pomagala: globus, kompas, pribor za geometriju, slovnicu, nekoliko slika za predmet biologiju i nešto pedagoških časopisa. Na zidu je visjela karta Jugoslavije i Bosne i Hercegovine.

Na katu zgrade nalazio se vrlo prostran stan, ali bez ikakvih sanitarija. U neposrednoj blizini se nalazi jak izvor pitke vode kojeg su seljani lijepo uredili – zaštitivši ga betonskom pločom. Tom vodom služi se cijelo selo Rašćani.

Dana 1. rujna počela je školske 1952./53. godina. Radio sam s dva kombinirana odjela s ukupno 140 učenika. Školu su pohađali učenici iz sela: Srđana, Rašćana i Mandina Sela. Ranije sam radio (školske 1949./50.) u Roškom Polju – kada sam krajem 1950. morao nadoslužiti godinu dana vojne obveze. Krajem 1951. i početkom

Godine 1952. radio sam u Stipanjićima, a od ožujka iste godine do kraja lipnja u Rošnjačama. Dakle, škola u Mandinu Selu je moje četvrto radno mjesto i moja četvrta škola.

Osnovao sam (u Mandinu Selu) i tečaj prve pomoći, koji su pohađale djevojke i mlađe udate žene. Nedostatak pisaćeg pribora i odgovarajućih udžbenika, kao i nastavnih pomagala bila je prateća pojava. Općinski prosvjetni organi su pomagali u opskrbljivanju škole ogrjevom, školskim priborom i slično. Ja sam primio školu od prethodne učiteljice Marije Vujanović, rodom iz Crne Gore, a prije nje u školi je, odmah nakon 2. svjetskog rata radila Ešefa Ajdinović. Mještani su spominjali i prve učitelje ove škole kao: Spećina, Sučić i Batinić.

Kada sam, nakon trogodišnjeg rada, napustio školu došao je raditi Filip Bagarić iz Mesihovine, a poslije njega Petar Šurkalović – Cigo iz Mostara te učitelji Ivić iz Lipe, Branko Zečević iz Kongore, te drugi.

Ogromne teškoće za sela koja se nalaze u nizu ispod planine Ljubuše, Vrana, Orlokuka pa sve do Crvenica činio je problem iznimno lošeg puta, koji je u vrijeme jesenjih kiša i snježnih nanosa bio u izuzetno lošu stanju. Pješaku je moguće bilo ići u grad samo u gumenim čizmama. Ljudi su za prijevoz tereta koristili isključivo konje i

volove s teškim volujskim kolima. Bez obzira što su vlasti 1952. godine ukinuli obvezni otkup poljoprivrednih proizvoda i dalje se u selu teško živjelo. Oskudijevalo se u svemu i svačemu. I osam godina nakon krvavog rata svijet je u većini duvanjskih sela živio u nekom beznađu i strahu. Golema većina obitelji izgubila je u ratu svoje najdraže i na jednoj i na drugoj zaraćenoj strani.

U Rašćanima je osnovana seljačka radna zadruga, jer se smatralo da će bolje živjeti, u koju se učlanilo preko 90% domaćinstva sela. Ta domaćinstva su se povratila nakon kolonizacije u Vojvodinu. Vrativši se na svoja ognjišta ljudi su unijeli u zadrugu svoju svu imovinu, ali su nakon nekoliko godina zajedničkog načina poljoprivredne proizvodnje bili prisiljeni napustiti zadrugu.

Seljani su bili prema meni korektni te sam uspio s njima uspostaviti potrebnu suradnju i na taj način, uz nesebičan rad s djecom steći njihovo povjerenje. Za tri godine moga rada u Mandinu Selu nisam doživio nikakve neugodnosti. Neki školski problemi rješavani su uz svesrdnu pomoć roditelja. Moram navesti obitelji koje su svojom brojnošću članova te načinom rada bile prave patrijarhalne zadruge. Neke (obitelji) imale su čak 25 – 30 članova. Evo nekih od njih: u Srđanima Kovačević, Milić i Vulić. U Rašćanima Važić – Ninić te obitelj Ljube Karana – Šalonje, Rade Važić – Peričići, Riste Bilanovića – Bracanovića (ova obitelj živjela je uMandinu Selu!) i Todora Stanišića. U Mandinu Selu brojem svojih članova bile su poznate, a uz to i brojem djecekoja su išla u školu slijedeće obitelji: Luke Bilanović – Stojanovići, Rade i Bože Bilanović, Mehe Dilavera te obitelj Tome Vukadina – Pervizi, Šumanovići, Seseri, Šarci i drugi.

Moram reći da sam ranijih godina, a napose sada, kada sam prešao osamdeset godina bio u situaciji da se sjetim divnih likova ljudi iz spomenutih sela, koje sam upoznao i s njima se sprijateljio. No isto tako sjećam se odličnih učenika Rezo, Marković, Majić i drugih.

Stari ljudi su već davno umrli. Njima pokoj duši, a kad sretnem nekog svojih učenika mojoj sreći i veselju nema kraja.

Pero Jurić,

Tomislavgrad, 2. prosinca 2008.